Category: Politika

Croatia in Present Continous

#01

Croatia is a special case of a country in which government does not listen to the will of its people.

But it is not big wonder, because it emerged from under the iron curtain after the fall of Berlin Wall and a heavy titoist dictature …

It is also somehow understandable if we are taking in account that it emerged after thousand years, after tragic death of late croatian king, Petar Svačić in the Battle of Gvozd Mountain (today Petrova Gora i.e. Peter’s Mountain, in central Croatia,) which took place in the year 1097, between the army of Croatian king Petar Svačić and King Coloman I of Hungary., and having some elements of statehoodness and Crown address in Austro-Hungarian superstate, beign forged in a bloodiest agression in newer history of Europe, and out of serbian dominance hidden behind communist panslavic propaganda of ‘brotherhood and unity’. And because of different cultures unconnectable – Serbs beign six hundered years under Turk’s occupation – and for their inherent bizantine mentality …
emojnarodelb
After death of the first President of the modern and democratic state of Croatia, dr. Franjo Tuđman, in 1999., Račan (SDP, late communist leader of SKH, Unity of Communists of Croatia), came on power in 2000, who made largest administrative cleansing ever known in post-war Europe …

Than came Sanader to continue the so called ”detuđmanisation” – gradualy returning of Croatia in pre-war undemocratic period and under domination of a citizen minority over greater peoples majority …

”Sanader prepared everything to them, ‘with a little of a breeze’, Jaca pushed a bit, Milanović cookadoodledooed some for the finish … and ‘let the devil takes it all’, celebration is allover and everyone’s full of happiness and joy!

And People? Who cares about People!

#2

Udar na Ustav je uvod u građanski sukob jačega intenziteta?

”Do naroda, građana, radnika, sindikata, stručne javnosti, pa ni do svojih birača nimalo ne drži …                                                                       Aktualna vlast skoro sve pokušava riješiti silom …                                         Nema o važnim problemima ni razgovora, a kamo li težnje za konsezusom.                                                                                                                   Od početka referendumske akcije građanske inicijative „U ime obitelji“ znali smo i o tome ovdje pisali, uporno i stalno, kako će Kukurika učiniti baš sve da onemogući iskazanu narodnu volju, na svaki način, makar to bilo i protuustavno. Uostalom narod je za Partiju i partije uvijek bio ništa, uopće ga ne doživljava, jer jedino ona (Partija) sve zna, može i hoće.                                                                                                  … usuprot stajalištu Ustavnog suda još uvijek nije sigurno da će se referendum o definiciji braka uopće održati, odnosno o njemu će i nakon što se provede i ma kako „narod“ na njemu odlučio, konačnu odluku donijeti takvi kao Peđa Grbin …”

”Kukurika je otpočetka udarila na zakone, nit ih se drži „ko pijana plota“, niti su oni za nju „Sveto pismo“ već s njima postupa tipično boljševičko-staljinistički: što joj je volja. U međuvremenu se dočepala i Ustava RH pa i njega krenula čerupati, bušiti i čerečiti. Ustav? On je za nju jedno ništa, pa će ga prekrojiti po svojoj čistoj volji, uz malo nužne trgovine do dvotrećinske većine.
ustav-HR_31
Od početka referendumske akcije građanske inicijative „U ime obitelji“ znali smo i o tome ovdje pisali, uporno i stalno, kako će Kukurika učiniti baš sve da onemogući iskazanu narodnu volju, na svaki način, makar to bilo i protuustavno. Uostalom narod je za Partiju i partije uvijek bio ništa, uopće ga ne doživljava, jer jedino ona sve zna, može i hoće. Prema tome i usuprot stajalištu Ustavnog suda još uvijek nije sigurno da će se referendum o definiciji braka uopće održati, odnosno o njemu će i nakon što se provede i ma kako „narod“ na njemu odlučio, konačnu odluku donijeti takvi kao Peđa Grbin.

Ne ćete se vi „narode“ nama ovdje, pored žive Partije, igrati referenduma! A ubuduće, ubuduće će vidjeti što s tm referendumima uopće činiti, možda to ukinuti. Neka nikoga ne zavara onaj Dragan Zelić iz Gonga koji je fol za referendum, on je naime protiv samoga referendumskog pitanja, traži samo lukaviji izlaz i kako zadati smrtni udarac građanskoj inicijativi. „Civilnjak“ jedan, da „civilinjak“… Velika većina pravnih stručnjaka govori kako je riječ o ustavnoj krizi, no ne bih s Grbinima trijebio pravničke buhe. Naravno da je riječ i o ustavnoj krizi, ali mene brine trenutak kad bi ova, i niz drugih „kriza“, mogla prerasti u nešto što će dobiti obrise građanskog rata. Kad ga nije bilo jučer, iako su se o njemu tako zgodimice izjašnjavali i Milanović i Josipović, zašto ga ne bi bilo sutra?

”Silom se ušlo u tzv. registar branitelja, silom se uveo sporni zdravstveni odgoj u škole, čak i nakon intervencije Ustavnog suda, silom se mijenja Zakon o radu… Po još nezaliječenim ratnim vukovarskim ranama Vlada „vrti“ nekakvim dvopismenim pločama demonstrativno ih prikucavajući na državne zgrade. Rasprodat će sve, pa i autoceste, itd.”

Aktualna vlast skoro sve pokušava riješiti silom, kao da složene društvene probleme reže tupim zahrđalim nožem. Nema o važnim problemima ni razgovora, a kamo li težnje za konsezusom. Krenulo se sa specijalcima na seljake, u međuvremenu selo zamire, a poljoprivreda na selu se gasi, poticaji se ne isplaćuju iako se tvrdi suprotno. Silom se ušlo u tzv. registar branitelja, silom se uveo sporni zdravstveni odgoj u škole, čak i nakon intervencije Ustavnog suda, silom se mijenja Zakon o radu… Po još nezaliječenim ratnim vukovarskim ranama Vlada „vrti“ nekakvim dvopismenim pločama demonstrativno ih prikucavajući na državne zgrade. Rasprodat će sve, pa i autoceste, itd.

Do naroda, građana, radnika, sindikata, stručne javnosti, pa ni do svojih birača nimalo ne drži. Povlači se tek pred EU-om kao u slučaju Zakona o policiji, izaplotnog lex Perkovića, iako se muljanje, pa i ustavno glede njega nastavlja, i malčice kod Zakona o HRT-u. Nastavi li vlast ovom „trasom“ moglo bi biti žestoko pri čemu treba imati na umu da će Partija(e) učiniti sve kako bi sačuvale vlast, što koštalo da koštalo. Državnom „mašinom“ vladaju, čiste ju i glancaju, mijenjaju „dijelove“ za „dugi marš“ na vlasti. Mediji su tu, opća zarazna društvena apatija već je u stadiju depresije, ide im na ruku, slabašna i skoro nikakva oporba… i da dalje nepotrebno ne nabrajam. Sve je i više nego jasno i bistro. Ostaje nam jedino čekati i promatrati hoće li „kvantitet“ svih tih „kriza“ prerasti u „kvalitet“ žešćega građanskog sukoba, kada i kakvoga intenziteta.”

IZDVOJENO MIŠLJENJE:

”… Oni nama spremaju rat. Ne će demokratskim putem sići s vlasti.”

”… OLUJA bez krvi.Neka se organizira štrajk u svim hrvatskim gradovima …, dok vlada ne bude više Vlada.”

Source: Hrvatski Fokus, ”Prijeti nam građanski rat”
Objavljeno petak, 01. studeni. 2013. 00:00

#3

Zašto je hrvatski predstavnik redovito inferioran u susretu sa srbijanskim?

Susret u kojem zapravo Srbija nameće dnevni red, susret sa kojeg Josipović ide kući praznih ruku, susret u kojem se morao ispričavati zašto još nismo povukli tužbu za genocid, susret sa kojeg nije donio jednu šaku zemlje sa otetih vukovarskih ada, susret sa kojeg nije donio mapu jedne jedine minirane njive, susret sa kojeg nije donio vijest o tijelu jednog jedinog nestalog Hrvata, susret sa kojeg nije donio čak niti jednu jedinu sliku od šlepera pokradenog kulturnog blaga?

ultanacsoc

Upravo je nevjerojatno da u svim susretima sa svojim kolegama u Beogradu hrvatski predstavnici pokazuju kako im uporno nedostaje svijesti i odgovornosti da nastupaju i govore u ime upravo od srbijanske agresije tisuća ubijenih i desetaka tisuća ranjenih Hrvata! Od koje je neke možda snajperom osobno pogodio današnji srbijanski predsjednik Nikolić poznat po tome da je kao četnik ratovao po Slavoniji!

igranakarađorđ

Kako je moguće da se uporno ne razumije da predstavljanje Hrvatske u razgovoru sa Srbijom, a u kontekstu nerješenih pitanja, traži posve drugačiju intonaciju, drugi tekst i drugi pogled? Kako je moguće da susret hrvatskog predsjednika koji predstavlja krvavu žrtvu četničkog pira i srbijanskog predsjednika koji je osobno pucao po Hrvatima u tom ratu ispadne tako bezličan? Susret u kojem zapravo Srbija nameće dnevni red, susret sa kojeg Josipović ide kući praznih ruku, susret u kojem se morao ispričavati zašto još nismo povukli tužbu za genocid, susret sa kojeg nije donio jednu šaku zemlje sa otetih vukovarskih ada, susret sa kojeg nije donio mapu jedne jedine minirane njive, susret sa kojeg nije donio vijest o tijelu jednog jedinog nestalog Hrvata, susret sa kojeg nije donio čak niti jednu jedinu sliku od šlepera pokradenog kulturnog blaga? Srbija toliko poštuje Josipovića i Hrvatsku da pola zastupnika u srbijanskoj skupštini uopće nije došlo u skupštinu dok je on govorio! Što su naši mediji vješto prikrili, pa se ponovo postavlja pitanje imamo li HRT ili JRT, imamo li mi ovdje hrvatske dnevne novine ili podlistak beogradskog tiska? Zašto su gotovo svi izvjestitelji sakrili činjenicu da je Josipovića dočekala poluprazna vijećnica beogradske skupštine, a naglašavali su pompozno da je to eto prvi govor jednog hrvatskog predsjednika u srbijanskom parlamentu? Da, bio je to prvi govor hrvatskog predsjednika u srbijanskoj skupštini, ali pred polupraznim gledalištem! A susret je odgađan mjesecima tobože da bi se dobro pripremio i da bi Nikolić promijenio svoja stajališta! Niti je susret dobro pripremljen, niti je Nikolić revidirao svoje četničke stavove. Po agencijskim izvješima Nikolić je faktički „napao“ Josipovića da zašto još nismo povukli tužbu za genocid, a Josipović nije skupio čak niti toliko hrabrosti da je odbrusio Nikoliću na tu provokaciju, nego je zapravo prebacio krivnju na Milanovića: da o tome odlučuju Vlada i parlament! A onda smo se još morali i ispričavati zbog problema sa dvojezičnim tablama i kleti da ćemo do zadnje kapi krvi poštivati ustavni zakon o manjinama! Umjesto da zatraži prije tog susreta konkretna rješenja vezana uz vukovarske ade, umjesto da dođe sa timom stručnjaka koji tamo sa drugom stranom raspravljaju o adama, umjesto da je došao sa popisom otetog kulturnog blaga i ultimativno tražio povratak otetog, Josipović baš niti jedan takav potez nije povukao. Nego je za ade nježno dometnuo da ako pregovori ne budu išli (ni nema ih!!!) da bi se onda morali poslužiti modelom koji je upotrebljen u problemu sa Slovenijom, dakle arbitražom. Kakav nježni diskurs u razgovoru o otetoj zemlji i u razgovoru sa četničkim ratnim snajperistom?! Da, jedino u čemu je otvoreno Josipović nastupio bilo je pitanje nestalih, ali i u toj temi ima neadekvatan pristup. Dok god to pitanje ne postavi u okviru nekog ultimatuma, traženjem otkopavanja nekih lokacija za koje se sumnja da kriju nestale, niti tu se ništa neće dogoditi. Bio je to susret koji ništa novoga nije donio Hrvatskoj. Ništa!

Zašto afirmiramo lažnu Nikolićevu evropsku pozu kad se radi o notornom četniku?

S druge strane taj je susret afirmirao lažnu Nikolićevu evropsku politiku i još lažniju pozu mirotvorca. Nije doduše fučkao dok je svirala himna, nije udario Josipovića, nije ga vrijeđao niti psovao. Ako to pišemo pod novom evropskom Nikolićevom politikom, jer četnici se obično tako ne ponašaju u susretu sa Hrvatima, onda je on postao evropljanin. Naime, čovjek koji je bio Šešeljev pomoćnik i zamjenik ne može se gledati u drugim kategorijama. Hrvatski predsjednik nikada, ali baš nikada dok se ne ispune svi preduvjeti koje tražimo ne bi trebao sjesti za stol sa Šešeljevim nasljednikom. Ne zbog neke lažne hrvatske nadmoćnosti nego zato jer su naši zahtjevi civilizacijski elementarni i oko njih ne bi smjelo biti pregovora. Tražimo tijela mrtvih, tražimo oteto kulturno blago, tražimo povrat zemlje koja je i katastarski naša! Kako se oko tih pitanja uopće može pregovarati i trgovati? Sve te probleme donijela je srpska agresija za čijeg trajanja je Nikolić bio četnički dragovoljac po Slavoniji! A ništa od naših uvjeta koje je ispisala srpska agresija ne dobiti i pristati na susret sa krvnikom, to mi se čini mimo svake političke pameti. Zato jer time bildamo Nikolićev image koji ne postoji, zato jer legaliziramo njegovo četništvo što će se upravo nama prvima obiti o glavu i zato jer relativiziramo i naše zahtjeve i naše patnje. Ništa ne dobivamo, samo gubimo i još smo bili u nužni ispričavati se za tekstove u knjigama glede rata.Tretirate nas kao okupatore i četnike reći će Nikolić, ali kako da ih tretiramo kad su nas okupirali i kako da ih tretiramo kad se baš on ponosio da je četnik?! Ali, zato su Srbi zadovoljili svaku formu koju je očito hrvatska strana tražila: famozni susret gospodarstvenika, koji dakako ništa neće donijeti niti promijeniti i pokaznu vježbu zajedničkog posjeta hrvatskom selu Tavankut u Vojvodini. Gdje su hrvatska djeca po prvi put nakon 22 godine dobili udžbenike na hrvatskom jeziku. I to se piše kao uspjeh?? Kad Josipović vodi Tadića u sela pokraj Knina onda je to doista evropski kulturni posjet: Josipović je istinski predan zaštiti manjina i svakoj kulturnoj autonomiji, a Tadiću je taj posjet dobra pokazna vježba. Ali, kad Nikolić koji je u ratu čučao po slavonskim kukuruzima ne bi li zaklao kakvog Hrvata, stiže sa Josipovićem u Tavankut da demonstrira ono što nema, brigu o Hratima, onda to nije samo blasfemično.To je još gore: pristajanjem na tu lažnu predstavu Hrvatska zapravo pomaže Nikoliću u foliranju Zapada da je on pravi demokratski lider. Mi na našoj prolivenoj krvi o kojoj uglavnom šutimo, dajemo alibi Nikoliću kojeg on nema niti će ga ikada imati. Čovjek je ponosni četnik i točka! Čak i da Josipović mora igrati ove igre zbog pritiska izvana nema te svjetske sile makar se zvala i SAD koja ne bi razumijela da je Josipović postavio nekoliko elementarnih obaveznih preduvjeta za ovaj susret. Da ne sramoti sebe i sve nas!

Jovanovićev projekt ‘regionalnog sveučilišta’ perfidno će prisiljavati našu djecu da studiraju u regiji

Ono o čemu se nakon ovog susreta prestidljivo govori jest potpis ugovora o suradnji našeg i njihovog fakulteta političkih znanosti. Naravno da je svaka znanstvena suradnja već načelno dobrodošla, no ta dva fakulteta su uz časne iznimke, u komunističkih 50 godina izbacili sve moguće, u Hrvatskoj tumače i lidere jugoslavenstva, u Srbiji učitelje velikosrpstva. Nabrojite mi tri profesora zagrebačkog fakulteta političkih znanosti koji su se zdušno i predano bacili na posao stvaranja hrvatske države kad je to bilo najteže! Ali, zato tamo imate na šlepera tumača jugoslavenstva, socijalizma i titoizma. Hoće li sutra na traci izbacivati lidere regije? Do ove suradnje zapravo dolazi nakon što je ministar Jovanović sa svojim beogradskim kolegom na dan nogometne utakmice Hrvatska-Srbija, javnosti prezentirao da kreće projekt stvaranja „regionalnog sveučilišta“ što je nakon lex Perković i nasilnog uvođenja ćirilice u Vukovar uvjerljivo treći najodiozniji politički projeki ove vlasti. Naime, Hrvatska je ušla u Evropsku Uniju i zbog toga jer i svoju znanstvenu suradnju preferira sa Zapadom. Ili ćemo biti u Uniji, a imati zajedničko regionalno svečilište na Balkanu? No, ako nam djeca i moraju ići van studirati, žele li roditelji da idu u Kragujevac ili u Beč? Po čemu je hrvatski nacionalni i obrazovni interes da umjesto u Beč, Milano ili Berlin naša djeca idu studirati u Beograd, Kragujevac ili Novi Sad? Jer zajedničko regionalno sveučilište će sasvim sigurno stimulirati takvu studentsku razmjenu,to je i smisao priče zar ne? Pita li se netko po čemu bi tamošnji fakulteti mogli biti kvalitetniji za studiranje od bečkih, milanskih ili pariških? Po naobrazbi, po profesorskom kadru, po tradiciji, po stupnju povezanosti gospodarstva i znanosti? Ne, oni mogu biti samo jeftiniji i to tako da ih država baš u segmentu regionalnog povezivanja dodatno sufinancira kako bi potaknula baš takvu suradnju. Hoće li se uskraćivanjem novca nekim fakultetima u Hrvatskoj zapravo neizravno stimulirati da se određene fakultete odlazi studirati u Beograd i obratno? Je li to novo znanstveno bratstvo i jedinstvo? Do kuda seže ta manijakalna ljevičarska zaljubljenost u regiju u kojoj se oni ponašaju kao pravi narkomani Jugoslavije! Koji perverzni mozak je to u trenutku kad smo ušli u Uniju, mogao smisliti? Hrvatska jednostavno mora jačati svoju znanost i svoje obrazovanje i u tom smislu suradnju, tijesnu suradnju, sa najboljim evropskim fakultetima. Sad kad smo u Uniji to je puno lakše. Ali, pazite perverzije: sad kad smo ušli u Uniju,osim onoga što po crti članstva u Uniji „moramo“, ne događa se niti se stimulira taj proces većeg povezivanja sveučilišta hrvatskih i onih u Uniji. Ne odlazi Jovanović u Beč, Milano ili Graz na potpis ugovora o suradnji sveučilišta, nego odlazi u Beograd po takav potpis! Premda smo ušli u Uniju ovdje se događa posve obratan proces, povratka studiranja širom Jugoslavije putem ostvarivanja projekta “Regionalnog sveučilišta“??? Ima li netko normalan u našoj vlasti i ima li tamo netko tko voli ovu zemlju? Ili postoje samo nacionalno indiferentni i oni koji nisu prežalili Jugoslaviju?

Autor: Tihomir Dujmović

Datum: petak, 18. listopada 2013. u 10:53

Drug don Camillo

Giovannino Guareschi

Image

Opis:

Peppone, komunistički gradonačelnik, prerušeni svećenik don Camillo i
još devetorica odabranih krenut će na nagradno putovanje, edukativni
izlet u radnički i socijalistiéki raj, Sovjetski Savez, S jednim ciljem: sve
dobro promotriti i poslušati kako bi pri povratku mogli objasniti prijate-
ljima i protivnicima kako je vedar život u radnoj zemlji socijalizma.
U okviru realnosti koju su do tada samo zamišljali; suočit će se sasum-
njama, razočaranjima i strahovima, a neočekivani i nepredviđeni doga-
đaji, neodoljivo komične, groteskne i paradoksalne situacie odkrivaju
kolika je snaga i prisutnost vjere čak i u sredini poput ruske.
Drug don Camillo, posljednji roman u svjetski popularnoj seriji roma-
na o don Camillu, bio je objavljivan u nastavcima u milanskom tjedniku
Candida 1959. godine komentirajući ondašnju taliansku političku
stvarnost. No, poznati talianski novinar, humorist i pisac Giovannino
Guareschi uspio je stvoriti djelo nesputaho vremenskim i političkim
okvirima koje se i danas čita s jednakim užitkom. Kao i tri prethodna
romana o don Camillu, i ovaj je poslužio kao i filmski predložak daleke
1965. godine.

 SADRŽAJ
Upute za uporabu
ZLATNA GROZNICA
UCIENA
U LAŽNOM RUHU
OPERACIJA RONDELLA
ODMOR NA POLJSKGM KREVETU
SVEMIRSKA ĆELIJA
POLITIKA NA PUTOVANJU
KRISTOV TAJNI AGENT
LIJE KAO IZ KABLA
TRI STRUKA PŠENICE
PARTIJSKA ĆELIJA SE ISPOVIEDA
U PREDVORJU PAKLA
SLATKA KAVA KOD DRUGARICE NADJE
BRODOLOM DRUGA OREGOVA
KRAJ PRIČE KOJOJ KRAJA NEMA

Upute za uporabu
Ovu pripoviest – posljednju po redu, iz serije “Mondo Pic-
colo-Don Camillo” – objavio sam u nastavcima u posljednjih
četrnaest brojeva (godište 1959.) rnilanskog tjednika Candido,
koji sam osnovao 1945. i koji je imao vaznu promidzbenu ulogu
u presudnim izborima u Italiji 1946. i znatno utjecao na poraz
Komunističke partije.
Candida više ne izlazi, prestao je u listopadu 1961., ponaj-
više jer su Talijani uslijed gospodarskog čuda i otvaranja prema
lijevici  potpuno izgubili zanimanje za sve éto vonja na antiko-
komunizam.
Sadašnji Talijani pripadaju generaciji ispravnih, savjesnih
antinacionalista, boraca za crnačka prava, a odgojeni su u školi
korumpirane politike, neorealističkih filmova i društveno-sek-
sualne lijeve književnosti.
Zbog toga, više nego generacija, to je degeneracija. (Kako je
lijepa bila uboga Italija iz 1945.!)
Vraćali smo se izgladnjeli iz koncentracionih logora i našli
Italiju u ruševinama.
Ali, nad jamama zalivenima vapnom, u kojima su se ras-
padale kosti naših nevinih mrtvaca, pirkao je svjez i čist vjetar
nade.
Koje li razlike izmedu sirote Italije iz 1945. i sirote Italije
milijarderke iz 1968.
Među neboderima gospodarskog čuda puše topao vjetar i
nosi prašinu koja smrdi na lešine, blud i govna.

6 Giovannino Guareschi                                                                                               U Italiji milijarderki koja živi svoj ‘dolce vita’, umrla je sva-
ka nada u bolji sviet. To je Italija koja nastoji zdruiiti odvratne
đavlove spirine i blagoslovljenu vodicu, dok se mnogobrojna
četa ljevičarskih svećenika (koji nimalo ne nalikuju na don Ca-
milla) pripravlja na blagoslov, u Kristovo ime, crvenih zastava
Antikrista.
Candida nije mogao preživjeti u crvenoj Italiji milijarderki i
zapravo je umro.
A pripovijest koja se pojavila 1959. u tim novinama, ako još
i živi koliko su uspjeli preživjeti njezini likovi, izvan je današ-
njeg vrjemena.
Njezina uglavnom dobrohotna polemika protiv komunizma
može, danas, biti prihvaćena i promatrana samo u vrjemenu u
kojem je nastala.
Čitatelj bi mogao, dakle, prigovoriti: “Ako je tvoja pripovijest
izvan vremena, jer su ljudi promijenili svoj stav prema komu-
nizmu, zašto je nisi ostavio da mirno počiva u Candidovu
grobu?”
Zato – odgovaram – što uvijek postoji malobrojna grupa koja
nije promijenila mišljenje o komunizmu i Sovjetskom Savezu,
te moram o njima voditi računa.
Prema tome, ovu svoju pripoviest namjeravam posvetiti
američkim vojnicima poginulima u Koreji, posljednjim junač-
kim braniteljima opkoljenog Iztoka. Poginulima u Koreji, pre-
živjelima i njihovim dragima, jer ni oni ne mogu promijeniti
mišljenje.
Posvećujem je i talijanskim vojnicima poginulima u Rusiji, i
šezdeset tisuća i trojici palih u ruke Rusima i nestalih u straš-
nim sovjetskim logorima, a da njihova sudbina još nije poznata.
Njima je posebno posvećeno poglavlje ‘Tri klasa pšenice’.
Ova moja pripovijest je posvećena i tri stotine emilijanskih
svećenika koje su ubili komunisti u krvavim danima oslobo-
đenja, te pokojnom Papi Piju XII. koji je izopčio komunizam i
njegove saveznike.
Posvećena je i primasu Mađarske, nepokorenom kardinalu
Mindszentyju ijunačkoj Crkvi Mučenici.

Drug don Camillo 7                                                                                                 Njima je posebice posvećeno poglavlje ‘Kristov Tajni agent’.
Posljednje pak poglavlje (‘Kraj priče koja kraja nema’) na-
mjeravam posvetiti pokojnom Papi Ivanu XXIII.
Zatim (neka mi bude oproštena slabost), ne samo iz onih ra-
zloga svima znanim nego i zbog jednog posve osobnog razloga.
U lipnju 1963., među izjavama koje daju novinama svjetske
ličnosti, pojavila se i izjava gospodina Auriola, socijalista, koji je
bio predsjednik Republike Francuske kad je papa Roncalli bio
apostolski nuncij u Parizu.
Na jednom mjestu gospodin Auriol doslovno kaze:
‘Jednoga dana, prvi siećnja 1952., prisječajući se svojih
svada s gradonačelnikom i zupnikom moje općine, poslao mi je
kao novogodiénji dar Guareschijevu knjigu ‘II piccolo mondo di
Don Camillo’ s ovom posvetom: Gospodinu Vincentu Auriolu,
predsjedniku Republike Francuske, za razonodu i duhovni uži-
tak. Podpis: a. J. Roncalli, apostolski nuncij”.
Don Camillo iz 1959. je isti onaj don Camillo iz 1952. i Ja sam
htio objaviti ovu pripoviest – iako je izvan vrjemena – za razon-
odu i (oprostite na uobraženosti) duhovni užitak malobrojnih
prijatelja koji su mi preostali na ovom smućenom svietu.
AUTOR
Roncole-Verdi, 16. kolovoza 1963.

Page 05

KRISTOV TAJNI AGENT
Talijanske su drugove očekivali u Grevincu: Voditelj Odjela
za agitaciju i propagandu dočeka ih na ulazu u selo i odvede u
sjedište seoskog sovjeta, a tu ih prvi sekretar Okružnog komite-
ta Partije i predsjednik kolhoza dočekaše odgovarajućim po-
zdravom, koji drugarica Nadja Petrovna doslovno prevede. Pep-
pone odgovori govorpčićem koji je prethodno napamet naučio, pa
na kraju i on zaplješće odgovarajući tako na aplauz koji je dobio.
Osim glavešina, bilo je tu i druglh, što su talijanski drugovi
shvatili iz naslova odgovornih drugova pri njihovu predstavlja-
nju: rukovodilac govedarstva, svinjogojstva, ratarstva, voćar-
stva, strojeva, i tako redom.
Dvorana za sastanke gdje se sve to zbivalo podsjećala je na
obično skladište, pored ostalog i zbog toga što je na sredini sta-
jao obični drveni stol s klupama i Lenjinova slika na zidu.
Kolhozni odbor za doček okitio je Lenjinovu sliku zelenilom
oko blistavog pozlaćenog okvira, ali ni to nije bilo kadro učiniti
prostor toplijim i gostoljubivijim. Taj nedostatak ispravio je
dugi stol velikodušno ukrašen praznim čašama i bocama punim
votke.

78 Giovannino Guareschi
Čašica votke ispijena naglo kao čaša emilijanskog vina čovje-
ka odjednom zagrije pa se Peppone začas našao u četvrtoj br-
zini. Tako, kad je drugarica Petrovna objasnila da je kolhoz
Grevinec medu najuspješnijima jer je dostigao vrhunac u proiz-
vodnji mlieka, svinja i žitarica, Peppone zatraži rieč i, stavši
pred druga Oregova, odlučnim glasom s odmjerenim stankama,
da bi drugarici Petrovnoj omogučio prevodenje, izgovori:
– Druže, ja dolazim iz Emilie iz pokrajine gdje su prie
ravno pedeset godina postojale, u Italiji jedine a u svietu riet-
ke, proleterske zadruge. Iz pokrajine gdje je ratarstvo vrlo me-
hanizirano, a mliečni, suhomesnati i žitarski proizvodi kakvo-
čom i količinom su među prvima u svietu. Ja i moji drugovi
smo u našem kraju osnovali zemljoradničku zadrugu koja je
imala čast da od sovjetske braće primi najvrjedniji poklon.
Peppone izvadi iz svoje kožne torbe snop fotografija i pruži
ih drugu Oregovu. Fotografije su pokazivale slavodobitni dola-
zak traktora marke “Nikita” poklonjenih emilianskoj zemljo-
radničkoj zadruzi “Nikita Hruščov”, te isti taj traktor prilikom
obrade oranica te iste zadruge.
Fotografije su kolale iz ruke u ruku i na sve su ostavile sna-
žan dojam, počev od druga Oregova pa nadalje.
– Raspad kapitalizma je u tieku – nastavi Peppone – nije
doduše dovršen, ali je pri kraju, a bolje od mene to vam može
objasniti drug Tarocci, koji je također iz moga kraja. Nuždno je
da povlastice zemljoposjednika i popova budu izbrisane s povi-
jesne ploče i da započne viek slobode i rada. Ostavivši po strani
sovhoze, za kolhoze tvrdim da su bili uzor našim zemljoradnič-
kim zadrugama, pa će te zadruge za kratko vrieme potisnuti
poljoprivredna dobra na kojima još vlada robski duh. Stoga je
razumljivo éto me u vaéim kolhozima zanima svaka, i najmanja
tehnička i organizacijska pojedinost. Želio bih da ti, druze Ore-
gove, zamoliš drugove rukovodioce kolhoza Grevinec da me de-
taljno upoznaju s potankim djelovanjem kolhoza i u najmanjem
sektoru.
Drug Oreov odgovori preko prevoditeljice da cijeni taj za-
htjev i obećava da će učiniti sve kako bi se udovoljilo opravda-
noj želji druga Pepponea.

Drug don Camillo 79
Porazgovori zatim s rukovodiocima kolhoza i na kraju dru-
garica Petrovna izvijesti Pepponea:
– Druže, tvoje posebno zanimanje za tehničku i organizacij-
sku stranu kolhoza primljeno je s općim odobravanjem. Ali, kad
bih ja ostala sarno na raspolaganju tebi i kolhoznim čelnicima,
tvoji drugovi ne bi mogli u potpunosti razgledati koihoz kako je
programom predviđeno. Na sreću, medu prisutnim tehničarima
ima ih koji će Vam biti u stanju svaku stvar raztumačiti i bez prevoditelja.
Petrovna zasta i dade znak pa se iz grupe rukovodilaca od-
voji tamnoputi mršavko od svojih trideset pet-četrdeset godina
u mehaničarskom kombinezonu.
– Odgovorni drug za mehanizaciju i opskrbu te koordinator
rada, Stephan Bordonny, Talijan – predstavi ga drugarica Pet-
rovna.
– Stephan Bordonny, sovjetski građanin – još odredenije
će mršavko, pa pruži ruku Pepponeu zagledan u Petrovnu
sovjetski gradaniri, kao i moja djeca.
Petrovna se nasmije da bi prikrila zbunjenost.
– U ravu si, Stephane Bordonny – ispravi se ona. – Mo-
rala sam reći talijanskog porijekla. Dok mi budemo razgledali
kolhoz, ti budi uz druga senatora Bottazzija!
ohita da stigne grupu, a don Camillo
Drugarica Petrovna pohita da stigne grupu, a don Camillo
pođe za njom ali, ga Peppone zaustavi:
– Ti druže Tarocci, ostat ćeš sa mnom i pomno zabilježiti
sve što ja reknem.
– Na zapovijed – kroza zube promrmlja don Camillo.
                 * * *
– Jesi li član Partije? – priupita Peppone mršavka dok su
izlazili iz barake seoskog sovjeta.
– Nije me još zapala ta čast – odgovori jednoličnim glasom
mršavko.
Bio je uljudan, ali hladan: dok je don Camillo bio pripravan
sa svojim notesom, građanin Bordonny je točno odgovarao na
svako Pepponeovo pitanje, ali bilo je očito da škrtari na riječi-

80 Giovannino Guareschi                                                                                           ma. Savršeno, do najmanje pojedinosti, poznavao je rad kolho-
za. Pouzdano je navodio činjenice i podatke, ali nista vise.
Peppone mu ponudi cigaru, ali je on pristojno odbi.
Jednostavnim “hvala” odbi i talijansku cigaretu koju mu je
ponudio don Camillo. Oko njih su drugi pušili, pa mršavko iz
djepa izvuče komadić novinskog papira, naprstak mahorke i
spretno smota cigaretu.
Posjetiše silos za žitarice, zatim hale sa stočnom hranom,
is sredstvima zaštite bilja i poljodjelskim ručnim alatom.
Sve lijepo sređeno i popisano.
U kutu stajaše nov novcat stroj, pa se Peppone zainteresira
za njegovu namjenu.
   – Njime se grebena pamuk – odgovori sovjetski gradanin
Stephan Bordonny.
Pamuk – začudi se don Camillo. – U ovom podneblju vi
uzgajate pamuk?
   – Ne – odgovori mršavko.
   – A sto će onda ovo ovdje? – ustraje don Camillo.
   – Pogrješka u raspodjeli – objasni mršavko. – Stigao je
umjesto stroja za prosijavanje žitnog sjemena.
Atomskim pogledom Peppone ošine don Camilla, ali se on
bio dohvatio klina i nije ga ispustao.
   – Zar vi pročišćavate sjeme grebenjačicom?
   – Ne. – ledeno mu odgovori mrsavko – služimo se prosija-
čicom vlastite proizvodnje, iz nase radionice i od nasih sirovina.
A oni kojima je stigla prosijačica, Čime će oni grebenati
pamuk?
To nije briga kolhoza Grevinec – odgovori mu mršavko.
Takve se grjeske ne bi smjele dogadati – podlo primijeti
don Camillo.
Vasa domovina ima tristo tisuća četvornih kilometara
površine – sluzbeno će mršavko – a Sovjetski Savez prieko
dvadeset dva milijuna četvornih kilometara.
Peppone namjerno nagazi don Camilla i priupita: A
jesi li ti, Stephan Bordonny, zadužen za ovo skladište?
                                                                                                                                   Drug don Camillo 81
 – Ne, ja samo ovdje pomasem. Da li vas zanima uzgoj 
stoke? 
 — Zanima me park poljoprivrednih strojeva. 
Hangar poljoprivrednih strojeva nije se predstavio u najbo-
ljem svietlu jer to bijase baraketina drvenih i slamnatih zidova,
s krovom od valovitog lima.
Ali, kad su jednom usli, ostadoše otvorenih usta. Na podu od
utabane zemlje nije bilo ni trunka nečisti, a savršeno poredani   
strojevi bijahu ulašteni kao za sajamsku izložbu.
Gradanin Stephan Bordonny poznavao je svaki stroj pojedi-   
načno od A do Ž: starost, učinak, snagu – sve to redomice, kao  
da mu je u glavi računalo.
U dnu barake bila je radionica, jedina prostorija od cigle. Bi-
jedna radionica s najnužnijim alatom i pomagalima, ali u tako   
savršenom redu da je Peppone bio ganut.
Na popravku Je bio jedan veliki gusjeničar, pa su dielovi mo-   
tora bili poredani na klupi. Peppone uze jedan dio, pa pogleda
gradanina Stephana.
 – Tko je ovo popravljao?   
 – Ja – ravnodusno odgovori Stephan.  
 – Zar na ovom tokarskom stroju? – usklikne Peppone po-
kazujući na stari, rasklimani stroj koji je možda podsjećao na 
tokarski stroj.
 – Ne – objasni mrsavko – rašpom.   
Peppone pogleda taj komad, pa zatim uzme sa klupe drugi i   
promotri ga s jednakim čuđenjem.   
U zid iznad klupe bila je zabijena komadina žljeza, a iz nje
je visila spagom pričvrsćena motka.   
Stephan uzme šilo i udari njime o motku koja zazvoni kao    i
zvonce.
 – Po njenu zvuku mže se odrediti je li izbalansirana – 
objasni mršavko odlažući šilo. – Treba imati dobro uho. 
Peppone skine sesir i obrisa znoj:
 82 Giovannino Guareschi
Stari svijet! – usklikne. – Bio bih se zakleo da je onaj
kod nas posljednji koji tako radi, a naprotiv, ovdje, usred Rusije,
naiđes na jos jednog takvog!
 – Koji je to “onaj”? – upita ga don Camillo.
 – Mehaničar iz Torricelle – odgovori Peppone. – Bio je fe-
nomenalan: pripremao je automobile za trke. K njemu su dola-
zili iz inozemstva. Bio je čovječuljak i ne bi za nj dao ni pet para.
Druge godine rata jedna engleska ptičurina koja je htjela srušiti
most na rijeci Stivone, pogodila je njegovu kuću. Ostao je pod
ruševinama, on, žena i dvoje djece.
 – Samo jedno dijete – ispravi ga sovjetski gradanin Ste-
phan. – Drugo je, na sreću, bilo u vojsci.
 Sada je boja glasa sovjetskog gradanina Stephana Bordon-
nya bila drukčija.
  – Drago mi je što se još netko sjeća mog oca – doda.
  Izadose iz radionice bez riječi. Vani je nebo bilo pred oluju.
  – Ja tamo stanujem – reče Stephan. – Hajde da se skloni-
mo prije poplave. Tamo ćemo pričekati da kiša prestane, i objas-
nit ću vam sve što vas još zanima.
  Stigoše u kuću upravo kad padoše prve kapljice. Bila je to
seoska kuća, siromašna, ali čista i prijazna, s prostranom kuhi-
  njom zadimljenih greda i s velikom peći.
  Peppone se još nije bio oporavio od iznenađenja.
  Sjedoše za stol.
  – Posljednji put sam posjetio radionicu u Torricelli – reče
Peppone više za se – negdje 1939. Bio sam nabavio polovni au-
tomobil marke “Balilla” s nekom greškom u motoru.
  – Pogonska osovina nije bila u redu – objasni Stephan. –
Ja sam je popravio. Otac je te sitnice prepuštao meni.
Je li nakon popravka bilo u redu?
  – Služi mi i danas – odgovori Peppone. – Odonda mi je
onaj mršavi dječak sa čuperkom uvijek pred očima.
   – Bilo mi je tada devetnaest godina – procijedi Stephan. –
Vi tada niste nosili brkove…
   – Nije – dobaci don Camillo. – Pustio ih je kad je dospio
u zatvor zbog odvratnog pijančevanja i noćnih tučnjava pod

Drug don Camillo 83
plaštem antifašizma. Tada je stekao svjedodžbu političkog pro-  
gnanika i pravo da postane komunistički senator. 
  Peppone udari rukom po stolu.  
  – Učinio sam ja i štošta drugo – usklikne.
   Stephan je i dalje promatrao don Camilla, pa na kraju proz-    
bori:   
  – Pa i vi ste mi poznati. Niste li i vi iz onog kraja?   
  – Nije – na brzinu će Peppone. – Zivi tamo, ali je došljak.   
Ne možes ga poznavati. Reci mi radije kako si ti dospio ovamo?   
  Stephan raširi ruke i hladno reče:   
  – Ne ćemo o tome jer i Rusi su to velikodušno zaboravili. Na
raspolaganju sam vam ako vas zanima jos što o kolhozima.   
  Umiješa se don Camillo:
  – Prijatelju – reče – neka te ne smeta što je on komunis-     
tički senator. Razgovarajmo kao ljudi; politika nema veze.   
  Stephan pogleda u oči najprije don Camilla, a zatim Peppo-   
nea.
  – Nemam što skrivati – objasni – stvar je svima u Grevin-   
cu poznata, a kako o tome nitko ne govori, ne bih želio ni ja.
  Vani je bjesnjela oluja, a kiša nošena vjetrom šibala je o mala 
stakla dvaju prozora.
  – Već sedamnaest godina sanjam talijanske cigarete – reče   
i napokon pripali jednu. – Nikako se ne mogu naviknuti na
mahorku i novinski papir. Žderu mi želudac.
  Požudno je progutao još po neki dim, a zatim gledao kako
mu plavičasti dim polako izlazi iz usta.     
  – A moja priča? – nastavi. – Bio sam vojnik u autojedinici   
i jednog me dana Rusi zarobiše. Zima i snijeg da crkneš, kraj   
1942.! Gonili su nas kao stado ovaca. Svako toliko netko bi pao,
a ako se nije podigao, metkom u čelo zakovali bi ga u blatni sni-  
jeg. Došao je i na mene red, padoh. Znao sam ruski toliko da su   
me mogli razumjeti, pa kad sam pao, ruski mi vojnik priđe i 
udarcem noge naredi: “Ustaj!” Odgovorih: “Tovarišč, ne mogu 
više, pusti me da umrem u miru.” Bili smo na kraju kolone,
među zadnjima; kolona se bila udaljila desetak metara, i padao   

84 Giovanninc Guareschi
je snijeg. Vojnik   oko pola metra daleko od moje glave
mrmljajući: “Umri˜što prije i ne pravi mi neprilike”
   Stephan usuti jer je u kuhinju ušla neka prilika umotana u 
vreću s koje se ciedila voda. Kad je odbacila pkrivalo, ukaza se
lijepa zena od tridesetak godina.
   – Moja supruga – objasni im Stephan.
   Žena se osmjehne, rastumači nešto na nepoznatom jeziku
popne se ljestvama na tavan. 
   – Bog je odlučio da preživim – nastavi Stephan. – Kad
sam došao k sebi, nađoh se u jednoj izbi, na toplome. Bio sam
pao nekih pola kilometra odavle, izmedu sela i šume, pa je neka
sedarnnaestogodišnja djevojka, vračajući se iz šume gdje je bila
po drva, začula dozivanje ispod hrpe snijega. Bila je to snažna 
djevojka, uhvatila me za ovratnik i, ne ispuštajući naramak s le-
đa, odvukla do svoje izbe kao vreću krumpira.
    – Dobar narod, ti ruski seljaci! – primieti Peppone. – I
Bago iz Molinetta isto se tako spasio.
    – Da – potvrdi Stephan. – Tako su se spasili mnogi ne-
sretnici. A ona djevojka nije bila Ruskinja, nego Poljakinja, a
bili su je dovukli skupa s ocem i majkorn jer su trebali radnike .
na zemlji. Nahraniše me s ono malo što su imali i sakriše me na
dva dana. Shvatio sam zatim da to neće moći potrajati, pa kako
smo se djevojka i ja na lošem ruskom ipak uspjeli sporazumjeti,
zamolih je da pođe do seoskog starješine i objasni kako joj je
prije nekoliko sati u kuću banuo neki zaostali talijanski vojnik.
Bilo joj je žao, ali me poslušala. Zakratko se vratila, u pratnji
tipa s pištoljem i još dvojice s puškama. Podigoh ruke, a oni mi
dadoše znak da izađem. Kuća mlade Poljakinje bila je u selu
najudaljenija od središta, pa sam morao prevaliti dobar komad 
puta pod oružjem uperenim u leđa. Stigosmo konačno tamo
gdje danas stoji siloš. Kamion pun vreća žita stajao je tu i neki
prokletnik ga je mrcvario ne bi li ga pokrenuo. Na sve sam za-
boravio i okrenuo se kamionu i dobacio šefu:  
isprazniti akumulator i ni vrag ga neće više pokrenuti. Naredi
mu da prestane i najprije očisti pumpu.” Kad je šef čuo da govo-
rim ruski, osta otvorenih usta i strogo mi odbrusi: “Što se ti tu
razumiješ?” Odgovorih da je to moj posao. Onaj proletnik je i                              

Drug don Cemillo 85
dalje preznio akumuletor koji je bio na izmaku. Šef me pištolj-
skom cievi gurne napried, priđe kamionu i naredi vozaču da
prestane i pogleda pumpu. Kroz prozor kabine izviri blesav 
lice dječarca u vojničkoj odjeći, nije zneo ni o kakvoj se pumpi   
radi jer je to bilo prvi put da vozi “diesel”. Rekoh mu neke mi   
dade odvijač, uzeh ga, podigoh paklopac motora i što bi dlanom o
dlan, očistih pumpu za gorivo. Spustio sam zatim poklopac,
vratio mu odvijač i dobacio mu: “Kreni!” Nakon dvie sekunde,
kemion je već odmicao. Odvukoše me u sobičak mjesnog sovje-
te i tu me zetvoriše. Zatražih cigaretu i dadoše mi je. Za desetak   
minuta vratili su se i s pomoću puščenih cievi uperenih u moja
leđa izgurali me sve do neke brvnare gdje su se popravljali trak-
tori i drugi poljoprivredni strojevi. Šef mi pokeze jednog gu-
sjeničara i upita: “Zešto ne radi?” Ztražio sam kipuće vode,
napunio hladnjak i pokusao ga pokrenuti. Odmah se ugasio.
“Probušen je od hrđe” objasnih. “Treba sve zaustaviti, zakr-   
pati rupu i nanovo sastaviti, a za to se hoće vrjemena.” S ono ne-   
koliko komada starog alata morao sam raditi kao lud, ali nakon
četrdeset osam sati već sam nanovo montirao i posljednji   
komad. Tada stigose častnik i dva vojnika, svi s parabelumima   
i promatrahu me, pa kad je bile gotovo i u hladnjaku već kipjela 
voda, ja se popeh na traktor. Bog je odlučio da me spasi pošto-
poto: motor upali odprve i krene točno kao ura. Izprobao sam   
ga provozavši jedan krug oko brvnare, a zatim ga odvezoh na   
njegovo miesto. Komadom krpe obrisah ruke, siđoh i stadoh   
pred čestnike uzdignutih ruku. Nasmije mi se u brk. “Prepušta-
mo ti ga, druže” – reče častnik šefu. “Na tvoju odgovornost, a
ako pobjegne, platit ćeš mi.” Sade se je nasmijah. “Gospodine 
kapetane”, odgovorih “Rusija je velika, a ja bih najdalje mogao
umaknuti do one izbe dolje, gdje je ona lijepa djevojka koja mi
se sviđa i koja me prijavila sekretaru Okružnog komiteta Par-
tije.” Čestnik me pogleda i upita: “Ti si vrijedan talijanski rad-
nik, ali zašto si došao de se boriš protiv sovjetskog radnika?”
Odgovorih da sam došao pod prisilom, da sam bio zaposlen kao
mehaničar u autojedinici, a jedini Rusi koje sam ja ubio jesu
dva pileta koja su mi dospjela pod kamion. ..   
Vani je nevrieme preraslo u pravi vihor. Stephen usta i
pođe na poljski telefen u kutu. Vrati se začas.

86 Giouanninc Guareschi
   – Kažu da možete ostati ovdje: druge je nevrijeme zateklo
u staji broj tri, Bogu za ladima.
   Zatim ponovo sjedne:  
   – A što je bilo poslije?
   – Započeh vražji posao, jer sam u red dovao sva strejeve, 
sredio radionicu i spremiše, pa kad sam ja osobno došao na rad,
već bijahu prošle dvije godine od svršetka rata. Otac mlade Po-
ljakinje je umro, pa se ja njome oženih. Prođoše zatim mnoge
godine te ja i žena stekosmo sovjetsko državljanstvo.
   – Zar nikad nisi pomislio da se vratiš kući? 
   – A što bih kod kuće? Da gledam hrpu ruševina pod kojima   
gnjiju moj otac, majka i brat? Ovdje me smatraju svojim. Navla-
stito, i nešto više, jer ja radim i znam svoj zanat. A tko se tamo kod
naš još mene sjeća? Ja sam nestao u ništavilu kao i mnogi rasuti
po Rusiji…    
   U taj čas dođe do pravog rusvaja jer se vrata naglo otvoriše  
i zajadno s pljuskom kise uđe neka čudna životinja, neka vrsta
stonoge, tamne i ljigave puti.
   Tu se nađe Stephanova Žena i jurne prema vratima, pa ih
zatvori. Sa čudovišta spadne ljigava koža, a izpod voštanog plaš-
ta koje je služilo kao zaklon od kiše izmilji šestero dječice, sve
jedno liepše od drugoga, u savrenu redosliedu od šest do dva-
naest godina.
    – Prijatelju, koliko si ti toga posijao po Rusiji! – uzklikne
don Camillo.
    Stephan ponovo kradomice pogleda don Camilla.
    – A ipak – ponovi – morao sam ja vas negdje vidjeti. 
    – Vjerojatno nisi – odgovori don Camillo. – Bilo kako bilo,   
zaboravi da si ma vidio. 
    To šestero dobro odgojene djece kokodakahu kao kokice, ali 
majci dostajahu dvije riječi da ih ušutka. Mirno posjedaše na
klupu oko peći potiho šapčući.
    – Još su klinci – objasni žena na neobičnoj, ali razumljivoj
talijanštini. – Zaboravili su da je baka bolesna.
    Don Camillo ustade i reče: 
    – Želimo je pozdraviti.

Drug don Camillo 87 
   – Bit će jako zadovoljna – klikne s osmiehom Žena. – 
Uviek je sama. 
   Popeše se ljestvama i nađoše je u nizkom sobičku. Slabunja-
va starica ležala je na čistim, izglačanim plahtama. Stephanova
žena joj se obrati na poljskom, a ona joj nešto cvkuta.
   – Rekla je neka Bog blagoslovi one koji posječuju bolesnike  
   – nastavi Stephanova Žena. – Stara je žena i valja joj Oprostiti
ako još razmišlja po starinsku.
Iznad njena uzglavlja visila je na zidu jedna slika, a kad joj  
se znatiželjni don Camillo približi, uzvikne:   
   – Pa, to je Crna Gospa!
   – Jest – izpod glasa potvrdi Stephanova supruga. – Ona   
je zaštitnica Poljske, a stari Poljaci su katolici pa ih treba ra –
zumieti.
   Stephanova žena izražavala se vrlo oprezno, a u očima joj bi-   
jase neka tiha bojazan.
   – Nema se tu sto oprostiti – razrieši nelagodu Peppone.
   – U Italiji su katolici ne samo starci nego i mladi. Najvažnije je  
što su čestiti. Mi se borimo samo protiv onih prokletih popova
koji, umjesto da služe Bogu, politiziraju.
   Starica prošapće nešto Stephanovoj ženii, pa ona upitno po-   
gleda muža prije nego li će progovoriti.
   – Od njih nam ne prieti nikakva opasnost – potvrdi Ste-   
phan.
   – Starica bi htiela znati – promrmlja žena zacrvenjevši se
   – kako je sa zdravljem… Papa. 
   – Više nego dobro – smijući se odgovori Peppone.
Don Camillo pročeprka ispod vjetrovke i izvadi kartončić
koji pruži starici. Ona ga pogleda raširenih očiju, a zatim s
mukom izvuče malu koščatu ruku izpod pokrivača i prihvati ga.
   Zatim uzbuđen šapne nešto kčeri na uho.
   – Starica pita je li to baš on – bojažljivo prevede supruga.   
   – On glavom – potvrdi don Camillo. – Papa Ivan XXIII. 
   Peppone probliedi i zabrinuto pogleda oko sebe i sretne Ste- 
phanov začuđeni pgled.

88 Giovannino Guareschi
   – Druže – povjerljivo će mu don Camillo, uhvati ga pod
ruku i lagano gurne prema vratima. – Siđite vas dvojica i po- 
gledajte pada li kiša u prizemlju. 
   Peppone se pokuša uzprotiviti, ali don Camillo ga naglo pre-
sieče:
   – Ne miešaj se, druže, ako ne želiš upasti u neprilike.
Tako ostadoše sami don Camillo, Stephanova žena i starica.
   – Reci joj da može govoriti otvoreno, jer ja sam katolik kao 
i ona – odrješito naredi don Camille.  
   Žene popričaše, a na kraju Stephanova žena izviesti:
   – Kaže da vam zahvaljuje i da vas blagoslivlja. Sa sličicom
što ste joj je dali, osjeća se pripravnija da dočeka smrt. Propatila 
je mnogo gledajući mog oca gdje umire kao pas, bez blagoslova 
Božjeg.   
   – Pa, imate popove koji šeću slobodno i stižu čak ovamo –
začudi se don Camillo.
    Žena klimne glavom: 
   – Izgledaju kao popovi, ali ne služe Bogu nego Partiji – 0b- 
jasni mu. – Prema nama Poljacima nisu dobri. 
   Vani je Bog sve obilno zalievao kišom.
   Don Camillo svuče vjetrovku i iz tobožnjeg nalivpera izvuče
razpelo s pomičnim rukama, zatakne ga u grlić boce i postavi 
nasred stolića, koji je stajao uza zid preko puta staričine poste- 
lje. Izvuče aluminijsku čašu koja je zamjenjivala kalež.
   Četvrt sata kasnie Peppone i Stephan, zabrinuti zbog du-
gotrajne tišine, popeše se do vrata tavana i zagledaše, pa osta-
doše u čudu: don Camillo je služio svetu misu.
   Starica ga je promatrala sklopljenih ruku, očiju punih suza.
Kad je primila svetu pričest, reklo bi se da joj je život ponovo po-
tekao žilama.
   – Ite, Missa est… 
   Ganuta starica šapne nešto na uho kčeri koja naglo priskoči
mužu: 
   – Velečastni – reče zadihano – vjenčajte nas pred Bogom 
  jer smo supruzi samo pred ljudima. 

Drug don Camillo 89     
Vani pravi povodanj; Činilo se da su se oblaci cjelokupne ve-
like Rusije sjatili nad nebom Grevinca.    
Nedostajao je prsten, pa starica sa svoje ruke skine več po-  
habani tanki srebrni kolutić i navuče ga na kčerin prst.
   – Gospodine – molio je don Camillo – ne obračaj pažnju
ako propustim koju rieč ili koji stavak.
  Peppone je stajao kao gipsani kip. Don Camillo prekine na- 
čas obred i gurne ga prema vratima:   
   – Požuri, dovedi gore svu bandu!
Sad je već kiša naglo jenjala, ali je don Camillo bio u pogonu
kao kakav mitraljez, pa je pokrstio sve šestero djece brzinom da
ti dah stane.
   Nije propustio nijedne riječi niti preskočio ijedan stavak,
kako je rekao, već je izmolio sve što je trebalo izmoliti od prvog
do posljednjeg sloga. A tu snagu podario mu je Krist.     
         * * *
   Možda je sve to potrajalo sat vremena, a možda tek minutu.   
To don Camillo nije znao kad se našao za stolom u kuhinji s
Pepponeom i Stephanom. 
   Sada je sjalo sunce, a u polumračnom kutu uz peć, jače od
sunca, sijale su iskolačene oči u potrazi za očima don Camilla.
   Don Camillo ih izbroji, bilo ih je šesnaest; dvanaest dječjih, 
dva majčina oka i dva staričina. Ali te oči ne bijahu usađene u 
obraze iz polusjene u kutu, već u glavi don Camilla, jer nikada 
do tada nije vidio da ga dva oka promatraju tako da ih ne može 
zaboraviti.
   Na vratima se pojavi drugarica Nadja Petrovna i zapita: 
   – Je li sve u redu? 
   – U savršenom redu – odgovori don Camillo ustajući. 
   – Zahvalni smo drugu Oregovu što nam je stavio na raspo- 
laganje tako vješta mehaničara kao sto je građanin Stephan 
Bordonny – doda Peppone stežući ruku Stephanu i prilazeći
vratima.

90 Giovannino Guareschi
Posljednji je izašao don Camillo, a kad se našao na pragu
okrene se i na brzinu učini znak križa prošaptavši:
– Pax vobiscumfo
-Amen – odgovori mu pogledom starica.