Hrvatska Akademia Znanosti i Umjetnosti

Katolička Crkva

Karizmatski pokret iccrs.org ”It Does Change Peoples lifes!” ”We live in the Church at a privileged moment of the Spirit. Everywhere people are trying to know Him better, as the Scripture reveals Him. They are happy to place themselves under His inspiration. They are gathering about Him; they want to let themselves be led by Him.” EVANGELII NUNTIANDI, 75 […]

Rerum Novarum

(en) ”Public institutions and the laws set aside the ancient religion. Hence, by degrees it has come to pass that working men have been surrendered, isolated and helpless, to the hardheartedness of employers and the greed of unchecked competition. The mischief has been increased by rapacious usury, which, although more than once condemned by the Church, is nevertheless, under a different guise, but with like injustice, still practiced by covetous and grasping men. To this must be added that the hiring of labor and the conduct of trade are concentrated in the hands of comparatively few; so that a small number of very rich men have been able to lay upon the teeming masses of the laboring poor a yoke little better than that of slavery itself.”

(hr) ” Javne ustanove i zakonodavstvo ukinuli su drevnu religiju. Tako da se postupno dogodilo to da su se djelatnici predali i postali izolirani i nemoćni uslijed bezćutnosti poslodavaca i pohlepe kao posljedice nekontroliranog (tržišnoga) natjecanja. Bijeda se povečala još više uslijed bezobzirnoga iskorištavanja i koja se, iako opetovano osuđivana od strane Crkve ipak, maskirana, ali sa sličnom nepravičnošću i dalje još uvijek prakticirala od strane  grabežljivih pojedinaca. Tomu se mora dodati i to da su zapošljavanje radne snage i vođenje trgovine koncentrirani u rukama relativno male skupine pojedinaca, tako da se je malom broju vrlo bogatih omogućilo da velikoj masi radništva nametnu nešto manji jaram od samoga ropstva.”

Source: Rerum Novarum – Vatican

Leo XIII Rerum Novarum quote

Image

“YES, THERE IS A PROBLEM CONCERNING THE CONDITION OF WORKERS, AND SOMETHING MUST BE DONE, BUT THE SOCIALIST PROJECT IS NOT THE SOLUTION.”

Rerum Novarum §1-25: Analysis

The first thing to notice is that, although this document is addressed to the Bishops of the Church (as all encyclicals are), it clearly is intended for the world at large. Here Pope Leo is not instructing merely the Bishops or the Catholic faithful, but all those who recognize the problems between workers and capitalists and are concerned to find a feasible solution. The second thing to notice is that the Pope is directly refuting socialist theory – this document reads like a point-by-point refutation of The Communist Manifesto. All of the key claims and proposals of the Manifesto are shown to be erroneous and unjust: the idea that class warfare is inevitable, the proposal to eliminate private property, the notion that the State should control of the family. So the encyclical begins by saying, in essence, “Yes, there is a problem concerning the condition of workers, and something must be done, but the socialist project is not the solution.”

Source: Rerum Novarum- Analysis

Rerum Novarum §1-25: Summary

[17] First of all, we must take into account human nature, which the socialists seem to ignore or pretend they can change by making all men equal. The fact is that all men are not the equal, with respect to natural abilities and proclivities. A just society provides opportunities for each man to take part in the way in which he is best able, and which suits him best.

[18] Similarly, the socialists are lying or deluded when they promise that they can build a perfect world, free from suffering and injustice, and it is cruel for them to promise what can never be.

[19] One of the biggest errors of the socialists is to insist that the classes are naturally and inevitably hostile to one another – when, in fact, just the opposite is true. The classes need each other, for capital can do nothing without labor, and labor likewise needs capital. And both need the Church to help them act justly toward each other.

[20] Workers must be dutiful in carrying out the labor for which they have willingly contracted, and they should behave with respect toward their employer and his property. Likewise, employers should respect the human dignity of workers, paying them a just wage and allowing them time to fulfill their familial and religious obligations. By no means may they take advantage of a man’s neediness to satisfy their own greed, nor should they manufacture ways to deduct from a man’s just wages. In fact, because the worker has such scanty means, those means should all the more be respected. These basic principles alone, if followed scrupulously, would suffice to maintain good relations between labor and capital.

Source: Rerum Novarum – Summary

(hr) ”Enciklika snažno osuđuje lažne teorije socijalista, i snažno brani pravo privatnog vlasništva. Pravi lijek za novonastale probleme, nalazi se u kombiniranom djelovanju crkve, države, poslodavaca idjelatnika. Crkva je s pravom zainteresirana za socijalna pitanja, zbog vjerskih i moralnih aspekata koja ta pitanja povlače za sobom, a država ima pravo i dužnost da intervenira u ime pravde po pitanjima osobnog i društvenog blagostanja. Poslodavci i djelatnici imaju pravo i dužnost da organiziraju vlastita, ali i zajednička udruženja za zaštitu i samozaštitu.”

(en) ”Encyclica strongly condemns the false theories of Socialists, and strongly defends the right of private property. The real cure for emerging problems is a combined work of the church, the state, employers and workers The church is rightly interested in social issues, because of religious and moral aspects that these issues entail, and the state has the right and duty to intervene in the name of justice in matters of personal and social well-being. Employers and employees have the right and duty to organize their own, but also a common association for the protection and self-protection.”

Rerum Novarum (hr)

Rerum Novarum (prevedeno sa latinskog: O novim stvarima) je enciklikakoju je objavio papa Lav XIII. 15. svibnja 1891. upućena svim katoličkimbiskupima, sa podnaslovom – Prava i obaveze rada i kapitala.

U njoj se raspravlja o odnosu i međusobnim obavezama između ljudske djelatnosti i kapitala, kao i države i njezinih pučana. Već se u prvim redovima naglašava važnost i potreba za poboljšanjem položaja radnika jer je upravo njihov položaj, bez njihove krivnje, najvećim dijelom bijedan i nevoljan. Enciklika načelno podržava pravo radnika na organiziranje svojih udruženja (sindikati), ali odbacuje socijalizam (ukidanje privatnog vlasništva, borba za radnička prava štrajkovima) kao i kapitalizam bez ikakvih ograničenja, ali čvrsto potvrđuje pravo na privatno vlasništvo.

Enciklika snažno osuđuje lažne teorijesocijalista, i snažno brani pravo privatnog vlasništva. Pravi lijek za novonastale probleme, nalazi se u kombiniranom djelovanju crkve, države, poslodavaca idjelatnika. Crkva je s pravom zainteresirana za socijalna pitanja, zbog vjerskih i moralnih aspekata koja ta pitanja povlače za sobom, a država ima pravo i dužnost da intervenira u ime pravde po pitanjima osobnog i društvenog blagostanja. Poslodavci i djelatnici imaju pravo i dužnost da organiziraju vlastita, ali i zajednička udruženja za zaštitu i samozaštitu. [2]

Rerum Novarum želi pronaći treći put u sukobu rada i kapitala, a ta bi se harmonija postigla ugovorom o pravima i dužnostima radnika i kapitalista, i ukratko bi glasila ovako:

•           1) Djelatnik se obavezuje da će u potpunosti iskreno obavljati svoje dužnosti.

•           2) Djelatnik se obavezuje da neće vršiti vandalizam ili osobne napade.

•           3) Djelatnik se obavezuje da će se kolektivno suzdržati od nereda i nasilja.

S druge strane poslodavac se obavezuje da će:

•           1) Djelatnicima davati poštenu plaću (naknada treba biti dovoljna za razumnu i štedljivu  udobnost)

•           2) omogućiti slobodno vrijeme radnicima za njihov obiteljski i vjerski život,

•           3) voditi računa kod podjele posla o sposobnosti i godinama radnika,

•           4) poštivati prava radnika, te da neće postupati sa njima kao robovima.

U doba kad je objavljena mnogi konzervativni katolici doživljavali su encikliku kao nešto vrlo modernističko i protivno interesima crkve. Ona je prije svega (prilično zakašnjelo) artikulirala poziciju Rimokatoličke crkve po pitanju socijalne pravde, naročito u odnosu na probleme koje je stvorila industrijska revolucija, ali je naglasila crkveno pravo na izjašnjavanje o socijalnim pitanjima, koja su vezana uz pitanja morala.

Enciklika Rerum Novarum je s vremenom postala temelj Socijalnog nauka Katoličke crkve kojeg se ona i danas drži. Iako se na prvi pogled čini vrlo udaljena, ona se u suštini doktrinarno drži slavne Isusove – Dajte caru carevo a bogu božije. Rerum Novarum bio je i inspiracija zaMussolinijev korporativizam i kasniji fašizam. Ipak vjerojatno niti jedna enciklika o socijalnim pitanjima, nije imala tako mnogo čitatelja i izvršila tako širok utjecaj na svijet kao Rerum Novarum.

Izvor: Rerum novarum – hr.Wikipedia

——————————————————————————————————————

Rerum Novarum

From the Catholic Encyclopedia

The opening words and the title of the Encyclical issued by Leo XIII, 15 May, 1891, on the “Condition of Labour”. Although the Encyclical follows the lines of the traditional teaching concerning the rights and duties of property and the relations of employer and employee, it applies the old doctrines specifically to modern conditions. Opening with a description of the grievances of the working classes, it proceeds to refute the false theories of the Socialists, and to defend the right of private ownership. The true remedy, continues the pope, is to be found in the combined action of the Church, the State, the employer and the employed. The Church is properly interested in the social question because of its religious and moral aspects; the State has the right and the duty to intervene on behalf of justice and individual and social well-being; and employers and workers should organize into both mixed and separate associations for mutual protection and for self protection. All this is set forth with sufficient detail to reach the principal problems and relations of industrial and social life.

Probably no other pronouncement on the social question has had so many readers or exercised such a wide influence. It has inspired a vast Catholic social literature, while many non-Catholics have acclaimed it as one of the most definite and reasonable productions ever written on the subject. Sometimes criticized as vague, it is as specific as any document could be written for several countries in different stages of industrial development. On one point it is strikingly definite: “Let it be taken for granted that workman and employer should, as a rule, make free agreements, and in particular should agree freely as to wages; nevertheless, there is a dictate of natural justice more imperious and ancient than any bargain between man and man, that remuneration should be sufficient to maintain the wage-earner in reasonable and frugal comfort. If through necessity or fear of a worse evil the workman accept harder conditions because an employer or contractor will afford him no better, he is made the victim of force and injustice.”. Although this doctrine had been a part of the traditional teaching for many centuries, it had never been stated with such precision and authority. As the years go by and thoughtful men realize more and more how difficult it is to define the full requirements of justice in the matter of wages, a constantly increasing number of persons look up on this statement of Leo XIII as the most fruitful and effective principle of industrial justice that has ever been enunciated.

JOHN A. RYAN


CatholiCity.com © 1996-2013 The Mary Foundation

Source: Rerum Novarum – Catholic Encyclopedia

 

Croatia in Present Continous

#01

Croatia is a special case of a country in which government does not listen to the will of its people.

But it is not big wonder, because it emerged from under the iron curtain after the fall of Berlin Wall and a heavy titoist dictature …

It is also somehow understandable if we are taking in account that it emerged after thousand years, after tragic death of late croatian king, Petar Svačić in the Battle of Gvozd Mountain (today Petrova Gora i.e. Peter’s Mountain, in central Croatia,) which took place in the year 1097, between the army of Croatian king Petar Svačić and King Coloman I of Hungary., and having some elements of statehoodness and Crown address in Austro-Hungarian superstate, beign forged in a bloodiest agression in newer history of Europe, and out of serbian dominance hidden behind communist panslavic propaganda of ‘brotherhood and unity’. And because of different cultures unconnectable – Serbs beign six hundered years under Turk’s occupation – and for their inherent bizantine mentality …
emojnarodelb
After death of the first President of the modern and democratic state of Croatia, dr. Franjo Tuđman, in 1999., Račan (SDP, late communist leader of SKH, Unity of Communists of Croatia), came on power in 2000, who made largest administrative cleansing ever known in post-war Europe …

Than came Sanader to continue the so called ”detuđmanisation” – gradualy returning of Croatia in pre-war undemocratic period and under domination of a citizen minority over greater peoples majority …

”Sanader prepared everything to them, ‘with a little of a breeze’, Jaca pushed a bit, Milanović cookadoodledooed some for the finish … and ‘let the devil takes it all’, celebration is allover and everyone’s full of happiness and joy!

And People? Who cares about People!

#2

Udar na Ustav je uvod u građanski sukob jačega intenziteta?

”Do naroda, građana, radnika, sindikata, stručne javnosti, pa ni do svojih birača nimalo ne drži …                                                                       Aktualna vlast skoro sve pokušava riješiti silom …                                         Nema o važnim problemima ni razgovora, a kamo li težnje za konsezusom.                                                                                                                   Od početka referendumske akcije građanske inicijative „U ime obitelji“ znali smo i o tome ovdje pisali, uporno i stalno, kako će Kukurika učiniti baš sve da onemogući iskazanu narodnu volju, na svaki način, makar to bilo i protuustavno. Uostalom narod je za Partiju i partije uvijek bio ništa, uopće ga ne doživljava, jer jedino ona (Partija) sve zna, može i hoće.                                                                                                  … usuprot stajalištu Ustavnog suda još uvijek nije sigurno da će se referendum o definiciji braka uopće održati, odnosno o njemu će i nakon što se provede i ma kako „narod“ na njemu odlučio, konačnu odluku donijeti takvi kao Peđa Grbin …”

”Kukurika je otpočetka udarila na zakone, nit ih se drži „ko pijana plota“, niti su oni za nju „Sveto pismo“ već s njima postupa tipično boljševičko-staljinistički: što joj je volja. U međuvremenu se dočepala i Ustava RH pa i njega krenula čerupati, bušiti i čerečiti. Ustav? On je za nju jedno ništa, pa će ga prekrojiti po svojoj čistoj volji, uz malo nužne trgovine do dvotrećinske većine.
ustav-HR_31
Od početka referendumske akcije građanske inicijative „U ime obitelji“ znali smo i o tome ovdje pisali, uporno i stalno, kako će Kukurika učiniti baš sve da onemogući iskazanu narodnu volju, na svaki način, makar to bilo i protuustavno. Uostalom narod je za Partiju i partije uvijek bio ništa, uopće ga ne doživljava, jer jedino ona sve zna, može i hoće. Prema tome i usuprot stajalištu Ustavnog suda još uvijek nije sigurno da će se referendum o definiciji braka uopće održati, odnosno o njemu će i nakon što se provede i ma kako „narod“ na njemu odlučio, konačnu odluku donijeti takvi kao Peđa Grbin.

Ne ćete se vi „narode“ nama ovdje, pored žive Partije, igrati referenduma! A ubuduće, ubuduće će vidjeti što s tm referendumima uopće činiti, možda to ukinuti. Neka nikoga ne zavara onaj Dragan Zelić iz Gonga koji je fol za referendum, on je naime protiv samoga referendumskog pitanja, traži samo lukaviji izlaz i kako zadati smrtni udarac građanskoj inicijativi. „Civilnjak“ jedan, da „civilinjak“… Velika većina pravnih stručnjaka govori kako je riječ o ustavnoj krizi, no ne bih s Grbinima trijebio pravničke buhe. Naravno da je riječ i o ustavnoj krizi, ali mene brine trenutak kad bi ova, i niz drugih „kriza“, mogla prerasti u nešto što će dobiti obrise građanskog rata. Kad ga nije bilo jučer, iako su se o njemu tako zgodimice izjašnjavali i Milanović i Josipović, zašto ga ne bi bilo sutra?

”Silom se ušlo u tzv. registar branitelja, silom se uveo sporni zdravstveni odgoj u škole, čak i nakon intervencije Ustavnog suda, silom se mijenja Zakon o radu… Po još nezaliječenim ratnim vukovarskim ranama Vlada „vrti“ nekakvim dvopismenim pločama demonstrativno ih prikucavajući na državne zgrade. Rasprodat će sve, pa i autoceste, itd.”

Aktualna vlast skoro sve pokušava riješiti silom, kao da složene društvene probleme reže tupim zahrđalim nožem. Nema o važnim problemima ni razgovora, a kamo li težnje za konsezusom. Krenulo se sa specijalcima na seljake, u međuvremenu selo zamire, a poljoprivreda na selu se gasi, poticaji se ne isplaćuju iako se tvrdi suprotno. Silom se ušlo u tzv. registar branitelja, silom se uveo sporni zdravstveni odgoj u škole, čak i nakon intervencije Ustavnog suda, silom se mijenja Zakon o radu… Po još nezaliječenim ratnim vukovarskim ranama Vlada „vrti“ nekakvim dvopismenim pločama demonstrativno ih prikucavajući na državne zgrade. Rasprodat će sve, pa i autoceste, itd.

Do naroda, građana, radnika, sindikata, stručne javnosti, pa ni do svojih birača nimalo ne drži. Povlači se tek pred EU-om kao u slučaju Zakona o policiji, izaplotnog lex Perkovića, iako se muljanje, pa i ustavno glede njega nastavlja, i malčice kod Zakona o HRT-u. Nastavi li vlast ovom „trasom“ moglo bi biti žestoko pri čemu treba imati na umu da će Partija(e) učiniti sve kako bi sačuvale vlast, što koštalo da koštalo. Državnom „mašinom“ vladaju, čiste ju i glancaju, mijenjaju „dijelove“ za „dugi marš“ na vlasti. Mediji su tu, opća zarazna društvena apatija već je u stadiju depresije, ide im na ruku, slabašna i skoro nikakva oporba… i da dalje nepotrebno ne nabrajam. Sve je i više nego jasno i bistro. Ostaje nam jedino čekati i promatrati hoće li „kvantitet“ svih tih „kriza“ prerasti u „kvalitet“ žešćega građanskog sukoba, kada i kakvoga intenziteta.”

IZDVOJENO MIŠLJENJE:

”… Oni nama spremaju rat. Ne će demokratskim putem sići s vlasti.”

”… OLUJA bez krvi.Neka se organizira štrajk u svim hrvatskim gradovima …, dok vlada ne bude više Vlada.”

Source: Hrvatski Fokus, ”Prijeti nam građanski rat”
Objavljeno petak, 01. studeni. 2013. 00:00

#3

Zašto je hrvatski predstavnik redovito inferioran u susretu sa srbijanskim?

Susret u kojem zapravo Srbija nameće dnevni red, susret sa kojeg Josipović ide kući praznih ruku, susret u kojem se morao ispričavati zašto još nismo povukli tužbu za genocid, susret sa kojeg nije donio jednu šaku zemlje sa otetih vukovarskih ada, susret sa kojeg nije donio mapu jedne jedine minirane njive, susret sa kojeg nije donio vijest o tijelu jednog jedinog nestalog Hrvata, susret sa kojeg nije donio čak niti jednu jedinu sliku od šlepera pokradenog kulturnog blaga?

ultanacsoc

Upravo je nevjerojatno da u svim susretima sa svojim kolegama u Beogradu hrvatski predstavnici pokazuju kako im uporno nedostaje svijesti i odgovornosti da nastupaju i govore u ime upravo od srbijanske agresije tisuća ubijenih i desetaka tisuća ranjenih Hrvata! Od koje je neke možda snajperom osobno pogodio današnji srbijanski predsjednik Nikolić poznat po tome da je kao četnik ratovao po Slavoniji!

igranakarađorđ

Kako je moguće da se uporno ne razumije da predstavljanje Hrvatske u razgovoru sa Srbijom, a u kontekstu nerješenih pitanja, traži posve drugačiju intonaciju, drugi tekst i drugi pogled? Kako je moguće da susret hrvatskog predsjednika koji predstavlja krvavu žrtvu četničkog pira i srbijanskog predsjednika koji je osobno pucao po Hrvatima u tom ratu ispadne tako bezličan? Susret u kojem zapravo Srbija nameće dnevni red, susret sa kojeg Josipović ide kući praznih ruku, susret u kojem se morao ispričavati zašto još nismo povukli tužbu za genocid, susret sa kojeg nije donio jednu šaku zemlje sa otetih vukovarskih ada, susret sa kojeg nije donio mapu jedne jedine minirane njive, susret sa kojeg nije donio vijest o tijelu jednog jedinog nestalog Hrvata, susret sa kojeg nije donio čak niti jednu jedinu sliku od šlepera pokradenog kulturnog blaga? Srbija toliko poštuje Josipovića i Hrvatsku da pola zastupnika u srbijanskoj skupštini uopće nije došlo u skupštinu dok je on govorio! Što su naši mediji vješto prikrili, pa se ponovo postavlja pitanje imamo li HRT ili JRT, imamo li mi ovdje hrvatske dnevne novine ili podlistak beogradskog tiska? Zašto su gotovo svi izvjestitelji sakrili činjenicu da je Josipovića dočekala poluprazna vijećnica beogradske skupštine, a naglašavali su pompozno da je to eto prvi govor jednog hrvatskog predsjednika u srbijanskom parlamentu? Da, bio je to prvi govor hrvatskog predsjednika u srbijanskoj skupštini, ali pred polupraznim gledalištem! A susret je odgađan mjesecima tobože da bi se dobro pripremio i da bi Nikolić promijenio svoja stajališta! Niti je susret dobro pripremljen, niti je Nikolić revidirao svoje četničke stavove. Po agencijskim izvješima Nikolić je faktički „napao“ Josipovića da zašto još nismo povukli tužbu za genocid, a Josipović nije skupio čak niti toliko hrabrosti da je odbrusio Nikoliću na tu provokaciju, nego je zapravo prebacio krivnju na Milanovića: da o tome odlučuju Vlada i parlament! A onda smo se još morali i ispričavati zbog problema sa dvojezičnim tablama i kleti da ćemo do zadnje kapi krvi poštivati ustavni zakon o manjinama! Umjesto da zatraži prije tog susreta konkretna rješenja vezana uz vukovarske ade, umjesto da dođe sa timom stručnjaka koji tamo sa drugom stranom raspravljaju o adama, umjesto da je došao sa popisom otetog kulturnog blaga i ultimativno tražio povratak otetog, Josipović baš niti jedan takav potez nije povukao. Nego je za ade nježno dometnuo da ako pregovori ne budu išli (ni nema ih!!!) da bi se onda morali poslužiti modelom koji je upotrebljen u problemu sa Slovenijom, dakle arbitražom. Kakav nježni diskurs u razgovoru o otetoj zemlji i u razgovoru sa četničkim ratnim snajperistom?! Da, jedino u čemu je otvoreno Josipović nastupio bilo je pitanje nestalih, ali i u toj temi ima neadekvatan pristup. Dok god to pitanje ne postavi u okviru nekog ultimatuma, traženjem otkopavanja nekih lokacija za koje se sumnja da kriju nestale, niti tu se ništa neće dogoditi. Bio je to susret koji ništa novoga nije donio Hrvatskoj. Ništa!

Zašto afirmiramo lažnu Nikolićevu evropsku pozu kad se radi o notornom četniku?

S druge strane taj je susret afirmirao lažnu Nikolićevu evropsku politiku i još lažniju pozu mirotvorca. Nije doduše fučkao dok je svirala himna, nije udario Josipovića, nije ga vrijeđao niti psovao. Ako to pišemo pod novom evropskom Nikolićevom politikom, jer četnici se obično tako ne ponašaju u susretu sa Hrvatima, onda je on postao evropljanin. Naime, čovjek koji je bio Šešeljev pomoćnik i zamjenik ne može se gledati u drugim kategorijama. Hrvatski predsjednik nikada, ali baš nikada dok se ne ispune svi preduvjeti koje tražimo ne bi trebao sjesti za stol sa Šešeljevim nasljednikom. Ne zbog neke lažne hrvatske nadmoćnosti nego zato jer su naši zahtjevi civilizacijski elementarni i oko njih ne bi smjelo biti pregovora. Tražimo tijela mrtvih, tražimo oteto kulturno blago, tražimo povrat zemlje koja je i katastarski naša! Kako se oko tih pitanja uopće može pregovarati i trgovati? Sve te probleme donijela je srpska agresija za čijeg trajanja je Nikolić bio četnički dragovoljac po Slavoniji! A ništa od naših uvjeta koje je ispisala srpska agresija ne dobiti i pristati na susret sa krvnikom, to mi se čini mimo svake političke pameti. Zato jer time bildamo Nikolićev image koji ne postoji, zato jer legaliziramo njegovo četništvo što će se upravo nama prvima obiti o glavu i zato jer relativiziramo i naše zahtjeve i naše patnje. Ništa ne dobivamo, samo gubimo i još smo bili u nužni ispričavati se za tekstove u knjigama glede rata.Tretirate nas kao okupatore i četnike reći će Nikolić, ali kako da ih tretiramo kad su nas okupirali i kako da ih tretiramo kad se baš on ponosio da je četnik?! Ali, zato su Srbi zadovoljili svaku formu koju je očito hrvatska strana tražila: famozni susret gospodarstvenika, koji dakako ništa neće donijeti niti promijeniti i pokaznu vježbu zajedničkog posjeta hrvatskom selu Tavankut u Vojvodini. Gdje su hrvatska djeca po prvi put nakon 22 godine dobili udžbenike na hrvatskom jeziku. I to se piše kao uspjeh?? Kad Josipović vodi Tadića u sela pokraj Knina onda je to doista evropski kulturni posjet: Josipović je istinski predan zaštiti manjina i svakoj kulturnoj autonomiji, a Tadiću je taj posjet dobra pokazna vježba. Ali, kad Nikolić koji je u ratu čučao po slavonskim kukuruzima ne bi li zaklao kakvog Hrvata, stiže sa Josipovićem u Tavankut da demonstrira ono što nema, brigu o Hratima, onda to nije samo blasfemično.To je još gore: pristajanjem na tu lažnu predstavu Hrvatska zapravo pomaže Nikoliću u foliranju Zapada da je on pravi demokratski lider. Mi na našoj prolivenoj krvi o kojoj uglavnom šutimo, dajemo alibi Nikoliću kojeg on nema niti će ga ikada imati. Čovjek je ponosni četnik i točka! Čak i da Josipović mora igrati ove igre zbog pritiska izvana nema te svjetske sile makar se zvala i SAD koja ne bi razumijela da je Josipović postavio nekoliko elementarnih obaveznih preduvjeta za ovaj susret. Da ne sramoti sebe i sve nas!

Jovanovićev projekt ‘regionalnog sveučilišta’ perfidno će prisiljavati našu djecu da studiraju u regiji

Ono o čemu se nakon ovog susreta prestidljivo govori jest potpis ugovora o suradnji našeg i njihovog fakulteta političkih znanosti. Naravno da je svaka znanstvena suradnja već načelno dobrodošla, no ta dva fakulteta su uz časne iznimke, u komunističkih 50 godina izbacili sve moguće, u Hrvatskoj tumače i lidere jugoslavenstva, u Srbiji učitelje velikosrpstva. Nabrojite mi tri profesora zagrebačkog fakulteta političkih znanosti koji su se zdušno i predano bacili na posao stvaranja hrvatske države kad je to bilo najteže! Ali, zato tamo imate na šlepera tumača jugoslavenstva, socijalizma i titoizma. Hoće li sutra na traci izbacivati lidere regije? Do ove suradnje zapravo dolazi nakon što je ministar Jovanović sa svojim beogradskim kolegom na dan nogometne utakmice Hrvatska-Srbija, javnosti prezentirao da kreće projekt stvaranja „regionalnog sveučilišta“ što je nakon lex Perković i nasilnog uvođenja ćirilice u Vukovar uvjerljivo treći najodiozniji politički projeki ove vlasti. Naime, Hrvatska je ušla u Evropsku Uniju i zbog toga jer i svoju znanstvenu suradnju preferira sa Zapadom. Ili ćemo biti u Uniji, a imati zajedničko regionalno svečilište na Balkanu? No, ako nam djeca i moraju ići van studirati, žele li roditelji da idu u Kragujevac ili u Beč? Po čemu je hrvatski nacionalni i obrazovni interes da umjesto u Beč, Milano ili Berlin naša djeca idu studirati u Beograd, Kragujevac ili Novi Sad? Jer zajedničko regionalno sveučilište će sasvim sigurno stimulirati takvu studentsku razmjenu,to je i smisao priče zar ne? Pita li se netko po čemu bi tamošnji fakulteti mogli biti kvalitetniji za studiranje od bečkih, milanskih ili pariških? Po naobrazbi, po profesorskom kadru, po tradiciji, po stupnju povezanosti gospodarstva i znanosti? Ne, oni mogu biti samo jeftiniji i to tako da ih država baš u segmentu regionalnog povezivanja dodatno sufinancira kako bi potaknula baš takvu suradnju. Hoće li se uskraćivanjem novca nekim fakultetima u Hrvatskoj zapravo neizravno stimulirati da se određene fakultete odlazi studirati u Beograd i obratno? Je li to novo znanstveno bratstvo i jedinstvo? Do kuda seže ta manijakalna ljevičarska zaljubljenost u regiju u kojoj se oni ponašaju kao pravi narkomani Jugoslavije! Koji perverzni mozak je to u trenutku kad smo ušli u Uniju, mogao smisliti? Hrvatska jednostavno mora jačati svoju znanost i svoje obrazovanje i u tom smislu suradnju, tijesnu suradnju, sa najboljim evropskim fakultetima. Sad kad smo u Uniji to je puno lakše. Ali, pazite perverzije: sad kad smo ušli u Uniju,osim onoga što po crti članstva u Uniji „moramo“, ne događa se niti se stimulira taj proces većeg povezivanja sveučilišta hrvatskih i onih u Uniji. Ne odlazi Jovanović u Beč, Milano ili Graz na potpis ugovora o suradnji sveučilišta, nego odlazi u Beograd po takav potpis! Premda smo ušli u Uniju ovdje se događa posve obratan proces, povratka studiranja širom Jugoslavije putem ostvarivanja projekta “Regionalnog sveučilišta“??? Ima li netko normalan u našoj vlasti i ima li tamo netko tko voli ovu zemlju? Ili postoje samo nacionalno indiferentni i oni koji nisu prežalili Jugoslaviju?

Autor: Tihomir Dujmović

Datum: petak, 18. listopada 2013. u 10:53

Šport u Hrvatskoj – Atletika

Blanka Vlašić

Izvor: Wikipedija

 

Blanka Vlašić
Blanka Vlasic.jpg

Blanka Vlašić u Berlinu 2008. godine

Osobni podaci
Puno ime: Blanka Vlašić
Datum rođenja: 8. studenog 1983.
Mjesto rođenja: Split
Državljanstvo: Flag of Croatia.svg Hrvatska
Športski podatci
Osobni rekordi: 208 cm
 
Osvojene medalje
Atletika
Olimpijske igre
srebro Peking 2008. skok u vis
Svjetska prvenstva
zlato Osaka 2007. skok u vis
zlato Berlin 2009. skok u vis
srebro Daegu 2011. skok u vis
Svjetska dvoranska prvenstva
bronca SDP Budimpešta 2004. skok u vis
srebro SDP Moskva 2006. skok u vis
zlato SDP Valencia 2008. skok u vis
zlato SDP Doha 2010. skok u vis
Europska prvenstva
zlato EP Barcelona 2010. skok u vis
Mediteranske igre
zlato MI Tunis 2001. skok u vis

Blanka Vlašić (Split, 8. studenog 1983.), hrvatska atletičarka, hrvatska rekorderka (208 cm – 2. rezultat svih vremena) i dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis.

Sadržaj

Mladost

Rođena je u sportskoj obitelji. Otac Joško bio je uspješan atletičar, desetobojac i osvajač zlatne medalje na Mediteranskim igrama u Casablanci, gradu po kojem je i Blanka dobila ime. Majka Venera je bivša prvakinja Jugoslavije u skijaškom trčanju.

Privukla je pažnju svjetske atletske javnosti već sa 16 godina, kada je počela ostvarivati zapažene rezultate. S nepunih 17 godina nastupala je na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000 godine. Godinu poslije već ima šesto mjesto na Svjetskom atletskom prvenstvu u kanadskom Edmontonu. U konkurenciji juniora Blanka je bila nedodirljiva. Osvojila je dva naslova svjetske prvakinje. Prvi put je visinu od 200 cm, preskočila na Hanžekovićevom memorijalu u Zagrebu, gdje je imala simboličan startni broj 200.

Seniorski nastupi

Nakon uspješnog uzleta u svijetu seniorske atletike, veliko breme očekivanja rezultata od nje na Ljetnim olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine od strane hrvatske javnosti, prekinulo je njezin niz uspješnih nastupa. Zbog stresa se pojavio nepravilan rad štitnjače, koja je operativno izvađena 2005.g. (slična stvar se dogodila i alpskoj skijašici Janici Kostelić). Bila je bez natjecanja 333 dana sve do prvenstva Hrvatske 2005., kada je preskočila 195 cm. Blanka se uspješno vratila skokovima početkom 2006., kada ostvaruje tada najbolje rezultate svoje karijere (već otprije je hrvatska rekorderka s preskočenih 203 cm na otvorenom). Dobitnica je Državne nagrade za šport “Franjo Bučar” 2006. godine, a nominirana je i za najbolju atletičarku 2007. godine.

Sezona 2007.

Godina 2007. bila je briljantna za Blanku Vlašić. Početak nije bio obećavajući. Na Europskom dvoranskom prvenstvu u Birminghamu bila je 5. s preskočenih 192 cm. Nastupila je na osam dvoranskih mitinga, a na tri je pobijedila. Na atletskom mitingu u Splitu, 24. veljače 2007., bila je 2. s preskočenih 200 cm. Na prvom atletskom mitingu na otvorenom, u katarskoj Dohi, pobijedila je s novim hrvatskim rekordom 204 cm. Na mitingu u Madridu, preskočila je 205 cm, a samo tjedan dana kasnije, 30. srpnja 2007. preskočila je visinu od 206 cm na atletskom mitingu u Solunu i tako postavlja novi osobni i hrvatski državni rekord, kojeg samo tjedan dana poslije ruši na atletskom mitingu u Stockholmu skokom od 207 cm. Tako je četiri puta u sezoni rušila osobni i hrvatski rekord. Sedam puta pokušala je srušiti svjetski rekord Bugarke Stefke Kostadinove od 209 cm.

Blanka Vlašić slavi pobjedu na svjetskom atletskom prvenstvu u Osaki 2007.

Na svjetskom atletskom prvenstvu u japanskoj Osaki, 2. rujna 2007., skokom od 205 cm (iz trećeg pokušaja), postala je svjetska atletska prvakinja.

Pobijedila je na 18 od 19 natjecanja u sezoni na otvorenom, uključujući i mitinge Zlatne lige u Parizu, Rimu, Zürichu, Bruxellesu i Berlinu. Jedino je u Oslu bila druga. Pobijedila je na svjetskom atletskom finalu u Stuttgartu. Na 20 natjecanja, preskočila je 200 cm. Čak 11 puta preskočila je 202 cm na otvorenom, sve ostale atletičarke ukupno 8 puta u sezoni. Sa 207 cm, došla je na diobu drugog mjesta svih vremena. Imala je 6 najboljih skokova sezone i 8 od najboljih 10. Proglašena je europskom atletičarkom godine. Nominirana je za najbolju svjetsku atletičarku godine i bila je druga. Svjetska atletska federacija (IAAF), proglasila je njen skok od 207 cm, najboljim ženskim atletskim rezultatom godine. U izboru Sportskih novosti, proglašena je najboljom sportašicom Hrvatske u 2007. Ušla je u povijest, kao prva koja je dobila glasove baš svih novinara (365). Druge sportašice nisu dobile nijedan glas, što nije uspjelo ni Janici Kostelić.

Sezona 2008.

Blanka je u novoj sezoni na otvorenom (do 1. lipnja) pobijedila na svih osam natjecanja na kojima je bila. I to uvijek sa skokovima preko dva metra. Seriju pobjeda započela je na dvoranskim natjecanjima. Na mitingu u Göteborgu 29. siječnja ostvarila je prvu pobjedu u sezoni, preskočivši 201 cm. Pobijeđivala je redom u Arnstadtu 2. veljače, s preskočenih 203 cm, u Banskoj Bistrici 5. veljače s preskočenih 204 cm te u Karlsruheu 10. veljače s preskočenih 202 cm. Prije nastupa u Splitu u dvorani Gripe, tužila se na bolove u kuku, ali je opet pobijedila s rekordom mitinga od 201 cm. U svibnju počinje sezona na otvorenom, a Blanka i dalje suvereno skače. Blanka je vlasnica prvih šest najboljih rezultata sezone, od kojih je najviši 206 cm. Jedino je Jelena Slesarjenko zabilježila pobjedu u ovoj godini, ali na mitingu na kojem Blanka nije sudjelovala.

Sezona 2009.

Blanka u kolovozu u Berlinu brani titulu svjetske prvakinje, a 31. kolovoza na Hanžeku, u Zagrebu, obara svoj osobni rekord preskačući 208 cm, što je drugi rezultat svih vremena.

Sezona 2010.

Na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u katarskoj Dohi bila je prva s preskočenih 200 cm, čime je obranila naslov. Na Europskom prvenstvu u Barceloni, Blanka je osvojila zlatnu medalju s preskočenih 203 cm, što joj je bio rezultat sezone. Na Kupu kontinenata održanom u Splitu pobijedila je pred 20 000 gledatelja. [1]

Krajem prosinca 2010 , u izboru Međunarodnog udruženja sportskih novinara (AIPS) španjolski tenisač Rafael Nadal i Blanka Vlašić izabrani su za najbolje sportaše svijeta u 2010. godini.[2][3]

Hrvatsko znanje

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Izvor: Wikipedia

Povijest

Već u 16. st. Hrvati su imali svoje akademije, znanstvene ustanove ili znanstvena društva najuglednijih i najučenijih ljudi, koji su uzeli sebi kao zadaću da svojim izdanjima, raspravama i povremenim akademičkim sastancima stalno daju nove poticaje znanstvenom istraživanju i gojenju čiste znanosti, umjetnosti i moralnih vrlina. Pripreme za osnutak današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (HAZU) učinjene su u sam osvit hrvatskoga narodnog preporoda. Preporodne zamisli o osnivanju “učenog društva” izrečene u prvim desetljećima prošloga stoljeća u skladu s težnjama prvaka narodnoga buđenja, oblikovane su u zaključke Hrvatskoga sabora iz 1836. pa potom 1843, 1845. i 1847. godine, koje su vodile prema osnivanju ustanove od općeg nacionalnog značenja, najviše znanstvene i umjetničke ustanove: akademije znanosti.

Hrvatska Akademia Znanosti i Umjetnosti

Revolucionarni su događaji sljedećih godina i potom apsolutizam unutar Austro-Ugarske monarhije odgodili na više od deset godina izvršenje navedenih odluka. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara Franje Josipa I. donekle se liberalizira politički i društveni život, pa novi Ustav od 1860. osigurava neovisan Hrvatski sabor. U tu svrhu sazvana Banska konferencija bila je važna i za osnivanje nacionalne akademije. Temelje HAZU položio je Josip Juraj Strossmayer, 10. prosinca 1860., kada je prvoj Banskoj konferenciji uputio pismenu darovnicu i dao novčani prilog (50.000 forinti) nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo slijedi cijela Hrvatska. Upravo izabrani Hrvatski sabor 15. travnja 1861. već 29. travnja iste godine jednoglasno prihvaća Strossmayerov prijedlog o osnutku Akademije znanosti i stavlja je u svoju zaštitu, a istoga dana izabran je odbor koji će izraditi statut Akademije, s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. Tada su prihvaćena Pravila i u obliku zakonskoga prijedloga poslana kralju na sankciju, koji ih potvrđuje tek 7. kolovoza 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika. Novoizabrani Sabor 1865. prerađuje Pravila i kralj odobrava prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek 4. ožujka 1866. godine. Odmah zatim vladar je potvrdio i prvih 14 (od 16) pravih članova Akademije. Ta pravila ostala su nepromijenjena do početka Drugoga svjetskoga rata. [1]

Na sjednici 26. srpnja 1866. članovi prihvaćaju Poslovnik te biraju Josipa Jurja Strossmayera za pokrovitelja, a kanonika i povjesničara Franju Račkoga za prvog predsjednika. Nacionalna akademija znanosti i umjetnosti u svojim je početnim danima uzela ime akademije Slavorum meridionalium (južnoslavenska) kao iskaz romantično-utopijskog pogleda na slavensko jedinstvo europskog juga, da bi tek u doba samostalne Hrvatske (ne računajući odluku o hrvatskom imenu iz vremena Banovine Hrvatske i razdoblja NDH) u potpunosti zadobila narodno ime koje i danas nosi u skladu s riječima Franje Račkoga: “Naša je Akademija osnovana ponajprije da hrvatskomu narodu služi, da ispituje njegov jezik, njegovu povijest i književnost, domovine njegove prirodne odnošaje.”

Hrvatska akademija svake godine 29. travnja slavi Dan Akademije u spomen na odluku Hrvatskoga sabora o osnivanju akademije znanosti. Toga se dana istaknutim pojedincima dodjeljuju Nagrade HAZU.

/en/

The Founding of the Academy

In 1860, Josip Juraj Strossmayer, bishop of Đakovo and Srijem, took action to found a South Slavic Academy in Zagreb. He presented Josip Šokčević, the ban (Vice-Roy of Croatia), with a 50,000 florin endowment for the founding of the Academy. He also sent a letter expressing his wish that the Academy should “bring together the best minds (…) and find a way in which books in the national languages could be produced in the Slavic South; the Academy should also take under its aegis all the areas of human science”.

Palace of Croatian Academy of Sciences and Arts

The facade of the Croatian Academy of Sciences and Arts palace Zagreb

The Academy issue was officially raised by Bishop Strossmayer at the Croatian Parliament session held on 29 April 1861. Following the bishop’s proposal, the Parliament immediately elected a committee to draw up a statute for the Academy, and define its aims and organization. It was only five years later, on 4 March 1866, that the rules of the Academy, in a considerably changed form, were finally confirmed by Francis Joseph I, Emperor of Austria and King of Hungary. These remained unchanged until the beginning of World War II. During the existence of the Independent State of Croatia (1941-1945), the name of the Academy was changed to the Croatian Academy of Sciences and Arts; in the Socialist Republic of Croatia it resumed its activities under the former name of the Yugoslav Academy of Sciences and Arts.

The National House (Illyrian Hall)

The National House (Illyrian Hall), the first headquarters of the Academy

After the establishment of the independent and democratic Republic of Croatia, a bill concerning the Croatian Academy was proposed by the Academy. The new Croatian Academy Act was passed by the Croatian Parliament on 26 June 1991, confirming the importance of all the activities of the highest institution of sciences and arts in the Republic of Croatia.
Although the first act concerning the founding of the Academy in Zagreb was passed by the Croatian Parliament as soon as in 1861, its establishment was actually ratified only when its rules, which had been proposed by the Croatian Parliament in changed form as required by the Austrian authorities, were confirmed by the Emperor in his letter of 4 March 1866. After that, the Parliament proposed the first sixteen members of the Academy. In this way, the Academy was finally constituted, both actually and legally. Bishop Strossmayer was elected patron of the Academy, and Franjo Rački, a distinguished Croatian historian, its first president.
Under Strossmayer and Rački, the Academy became an eminent institution of learning, which collaborated with well-established European academies. Strossmayer called the Academy Yugoslav (meaning ‘Southern Slav’) because he wanted to promote the development of sciences and culture of all the South Slavic nations, including the Bulgarians. The Academy in Zagreb, however, has always been Croatian in its membership and its activities. Besides, soon after the foundation of the Zagreb Academy, the Serbian and Bulgarian Academies were established, so that the idea that the Academy in Zagreb was an institution which could bring together all the South Slavic nations became impracticable. All the publishing activities of Zagreb’s Academy have been primarily and permanently focused on the study of Croatian history, culture, language, and natural heritage.
Franjo Rački, the first president of the Academy, was an excellent organizer of scientific work. He initiated and edited a number of the Academy’s editions and publications. The first issue of the scholarly periodical Rad (Monographs) was published already in 1867. All of the Academy’s departments contributed to this periodical until its sixtieth issue in 1882. After that, several departments began to publish their own series of Rad. With 496 volumes published up to the present day, it is the largest series among the Academy’s publications.

Reception rooms in the palace of the Croatian Academy

Reception rooms in the palace of the Croatian Academy

The first volume of Ljetopis (Annals) was published in 1887, and it soon became one of the regular annual publications of the Academy, as well as its administrative messenger. One hundred and nine volumes of Ljetopis have been published so far. Since the study of Croatian history remained for a long time the main task of the Academy, the number of publications in this field increased considerably. As early as 1868, the Academy came out with the first volume of the Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, a series which publishes larger excerpts from archival documents (53 volumes have appeared to date). Starine (Antiquities), a series consisting mainly of fragmentary archival materials dealing with Croatian political and literary history, was first published in 1869. These main editions were divided into series, such as Monumenta RagusinaSpomenici Hrvatske krajine (Documents of the Croatian Frontier-Zone), and Scriptores, selected works of early Croatian historians. Statutes of Dalmatian towns, feudal laws and early acts written in Croatian have been published in the series Monumenta historico-iuridica (13 volumes). Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (Collection on the Folk Life and Customs of the Southern Slavs) was first published in 1896, and 54 volumes have been published so far.
Among the most important of the Academy’s numerous publications are: Građa za povijest književnosti hrvatske (Documents for the History of the Croatian literature, 35 volumes); Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (The Diplomatic Codex of the Kingdom of Croatia, Dalmatia and Slavonia, 19 volumes); Noviji pisci hrvatski (Modern Croatian Writers, 12 volumes); Hrvatski latinisti (Croatian Latinists, 11 volumes); Građa za gospodarsku povijest Hrvatske (Documents for the Economic History of Croatia, 21 volumes); Djela (Works, 80 volumes), series in which monographs on Croatia’s country, history and language are published; Prirodoslovna istraživanja (Natural History Studies, 107 volumes); Pomorsko pravo (Maritime Law, 10 volumes); Građa za pomorsku povijest Dubrovnika (Documents for the Naval History of Dubrovnik, 6 volumes); Problemi sjevernog Jadrana (The Northern Adriatic Issues, 8 volumes), etc.
The Croatian Academy of Sciences and Arts has organized over one hundred scientific meetings and conferences, evaluating works of important Croats throughout history. In addition, it has organized a number of symposia focusing on the history and economic development of Croatian regions, cities and towns, as well as on the problems of Croatia’s development. The Academy has published the following dictionaries: Mažuranić’s Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik (Contributions for a Croatian Historical Dictionary, 11 volumes), Benešić’s Rječnik hrvatskog književnog jezika od preporoda do l. G. Kovačića(Dictionary of the Croatian Literary Language from the National Revival to I. G. Kovačić, in 12 volumes), and Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika(Dictionary of Croatian Literary Kajkavian, 10 volumes). The work on the largeRječnik hrvatskog ili srpskog jezika (Dictionary of the Croatian or Serbian Language, 97 volumes) went on for almost one hundred years.
Bishop Strossmayer initiated the construction of the Academy Palace on Zrinjevac, where he wanted to situate his gallery of paintings as well. The construction of the neo-Renaissance palace in Florentine style, as had been Strossmayer’s wish, began in August 1877, and it was completed in the summer of 1880. A quarter of the sum necessary to build the palace was donated by Strossmayer. Four years later, the Academy received the greatest of its patron’s donations: a collection of 256 works of art, mostly paintings (235) belonging to various Italian schools. The Strossmayer Gallery of Old Masters was opened in the Palace of the Academy on 9 November 1884 in the presence of Strossmayer himself.


updated: 03/16/11
text from: The Croatian Academy of Sciences and Arts  in Photographs, Zagreb 2007.
translated by: Gorka Radočaj

web editor: D. Torbica

Šport u Hrvatskoj

Izvor: Wikipedija

Hrvatska je specifična po tome što s obzirom na broj stanovnika postiže značajne športske rezultate. Naravno da najveći broj medalja na velikim natjecanjima (Olimpijadama) osvajaju velike države tipa SAD-a, Rusije ili Njemačke, no zapažen je uspjeh naših športaša i u ekipnim športovima (rukomet, vaterpolo, veslanje) i u pojedinačnim športovima (tenis, skijanje).

 Hrvatski šport

U skupnim su športovima svjetska zlata hrvatski športaši kao dio Jugoslavije ili kao samostalna Hrvatska osvajali u košarci, rukometu, vaterpolu i rukometu na pijesku. Olimpijskim su se zlatom okitili u nogometu, košarci, rukometu i vaterpolu. Europska su zlata osvajali u košarci, vaterpolu i australskom nogometu.

U skupnim su športovima svjetska zlata hrvatske športašice kao dio Jugoslavije ili kao samostalna Hrvatska osvajale u rukometu i rukometu na pijesku. Olimpijskim su se zlatom okitile u rukometu. Ostala odličja su osvajale u odbojci i košarci.

Tabula rasa?

Notes on The World is Flat (Friedman, 2006) Sviet je RAVAN – bilješke (Friedman, 2006) Summary and excerpts from Thomas Friedman’s ”The World is Flat” (2006) by Bill Altermatt [KEYWORDS: insourcing, outsourcing, offshoring, supply-chaining, in-forming, ] CHAPTER 2: THE TEN FORCES THAT FLATTENED THE WORLD What Tom Friedman means by the phrase “The World is […]