Šport u Hrvatskoj – Atletika

Blanka Vlašić

Izvor: Wikipedija

 

Blanka Vlašić
Blanka Vlasic.jpg

Blanka Vlašić u Berlinu 2008. godine

Osobni podaci
Puno ime: Blanka Vlašić
Datum rođenja: 8. studenog 1983.
Mjesto rođenja: Split
Državljanstvo: Flag of Croatia.svg Hrvatska
Športski podatci
Osobni rekordi: 208 cm
 
Osvojene medalje
Atletika
Olimpijske igre
srebro Peking 2008. skok u vis
Svjetska prvenstva
zlato Osaka 2007. skok u vis
zlato Berlin 2009. skok u vis
srebro Daegu 2011. skok u vis
Svjetska dvoranska prvenstva
bronca SDP Budimpešta 2004. skok u vis
srebro SDP Moskva 2006. skok u vis
zlato SDP Valencia 2008. skok u vis
zlato SDP Doha 2010. skok u vis
Europska prvenstva
zlato EP Barcelona 2010. skok u vis
Mediteranske igre
zlato MI Tunis 2001. skok u vis

Blanka Vlašić (Split, 8. studenog 1983.), hrvatska atletičarka, hrvatska rekorderka (208 cm – 2. rezultat svih vremena) i dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis.

Sadržaj

Mladost

Rođena je u sportskoj obitelji. Otac Joško bio je uspješan atletičar, desetobojac i osvajač zlatne medalje na Mediteranskim igrama u Casablanci, gradu po kojem je i Blanka dobila ime. Majka Venera je bivša prvakinja Jugoslavije u skijaškom trčanju.

Privukla je pažnju svjetske atletske javnosti već sa 16 godina, kada je počela ostvarivati zapažene rezultate. S nepunih 17 godina nastupala je na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000 godine. Godinu poslije već ima šesto mjesto na Svjetskom atletskom prvenstvu u kanadskom Edmontonu. U konkurenciji juniora Blanka je bila nedodirljiva. Osvojila je dva naslova svjetske prvakinje. Prvi put je visinu od 200 cm, preskočila na Hanžekovićevom memorijalu u Zagrebu, gdje je imala simboličan startni broj 200.

Seniorski nastupi

Nakon uspješnog uzleta u svijetu seniorske atletike, veliko breme očekivanja rezultata od nje na Ljetnim olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine od strane hrvatske javnosti, prekinulo je njezin niz uspješnih nastupa. Zbog stresa se pojavio nepravilan rad štitnjače, koja je operativno izvađena 2005.g. (slična stvar se dogodila i alpskoj skijašici Janici Kostelić). Bila je bez natjecanja 333 dana sve do prvenstva Hrvatske 2005., kada je preskočila 195 cm. Blanka se uspješno vratila skokovima početkom 2006., kada ostvaruje tada najbolje rezultate svoje karijere (već otprije je hrvatska rekorderka s preskočenih 203 cm na otvorenom). Dobitnica je Državne nagrade za šport “Franjo Bučar” 2006. godine, a nominirana je i za najbolju atletičarku 2007. godine.

Sezona 2007.

Godina 2007. bila je briljantna za Blanku Vlašić. Početak nije bio obećavajući. Na Europskom dvoranskom prvenstvu u Birminghamu bila je 5. s preskočenih 192 cm. Nastupila je na osam dvoranskih mitinga, a na tri je pobijedila. Na atletskom mitingu u Splitu, 24. veljače 2007., bila je 2. s preskočenih 200 cm. Na prvom atletskom mitingu na otvorenom, u katarskoj Dohi, pobijedila je s novim hrvatskim rekordom 204 cm. Na mitingu u Madridu, preskočila je 205 cm, a samo tjedan dana kasnije, 30. srpnja 2007. preskočila je visinu od 206 cm na atletskom mitingu u Solunu i tako postavlja novi osobni i hrvatski državni rekord, kojeg samo tjedan dana poslije ruši na atletskom mitingu u Stockholmu skokom od 207 cm. Tako je četiri puta u sezoni rušila osobni i hrvatski rekord. Sedam puta pokušala je srušiti svjetski rekord Bugarke Stefke Kostadinove od 209 cm.

Blanka Vlašić slavi pobjedu na svjetskom atletskom prvenstvu u Osaki 2007.

Na svjetskom atletskom prvenstvu u japanskoj Osaki, 2. rujna 2007., skokom od 205 cm (iz trećeg pokušaja), postala je svjetska atletska prvakinja.

Pobijedila je na 18 od 19 natjecanja u sezoni na otvorenom, uključujući i mitinge Zlatne lige u Parizu, Rimu, Zürichu, Bruxellesu i Berlinu. Jedino je u Oslu bila druga. Pobijedila je na svjetskom atletskom finalu u Stuttgartu. Na 20 natjecanja, preskočila je 200 cm. Čak 11 puta preskočila je 202 cm na otvorenom, sve ostale atletičarke ukupno 8 puta u sezoni. Sa 207 cm, došla je na diobu drugog mjesta svih vremena. Imala je 6 najboljih skokova sezone i 8 od najboljih 10. Proglašena je europskom atletičarkom godine. Nominirana je za najbolju svjetsku atletičarku godine i bila je druga. Svjetska atletska federacija (IAAF), proglasila je njen skok od 207 cm, najboljim ženskim atletskim rezultatom godine. U izboru Sportskih novosti, proglašena je najboljom sportašicom Hrvatske u 2007. Ušla je u povijest, kao prva koja je dobila glasove baš svih novinara (365). Druge sportašice nisu dobile nijedan glas, što nije uspjelo ni Janici Kostelić.

Sezona 2008.

Blanka je u novoj sezoni na otvorenom (do 1. lipnja) pobijedila na svih osam natjecanja na kojima je bila. I to uvijek sa skokovima preko dva metra. Seriju pobjeda započela je na dvoranskim natjecanjima. Na mitingu u Göteborgu 29. siječnja ostvarila je prvu pobjedu u sezoni, preskočivši 201 cm. Pobijeđivala je redom u Arnstadtu 2. veljače, s preskočenih 203 cm, u Banskoj Bistrici 5. veljače s preskočenih 204 cm te u Karlsruheu 10. veljače s preskočenih 202 cm. Prije nastupa u Splitu u dvorani Gripe, tužila se na bolove u kuku, ali je opet pobijedila s rekordom mitinga od 201 cm. U svibnju počinje sezona na otvorenom, a Blanka i dalje suvereno skače. Blanka je vlasnica prvih šest najboljih rezultata sezone, od kojih je najviši 206 cm. Jedino je Jelena Slesarjenko zabilježila pobjedu u ovoj godini, ali na mitingu na kojem Blanka nije sudjelovala.

Sezona 2009.

Blanka u kolovozu u Berlinu brani titulu svjetske prvakinje, a 31. kolovoza na Hanžeku, u Zagrebu, obara svoj osobni rekord preskačući 208 cm, što je drugi rezultat svih vremena.

Sezona 2010.

Na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u katarskoj Dohi bila je prva s preskočenih 200 cm, čime je obranila naslov. Na Europskom prvenstvu u Barceloni, Blanka je osvojila zlatnu medalju s preskočenih 203 cm, što joj je bio rezultat sezone. Na Kupu kontinenata održanom u Splitu pobijedila je pred 20 000 gledatelja. [1]

Krajem prosinca 2010 , u izboru Međunarodnog udruženja sportskih novinara (AIPS) španjolski tenisač Rafael Nadal i Blanka Vlašić izabrani su za najbolje sportaše svijeta u 2010. godini.[2][3]


Hrvatsko znanje

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Izvor: Wikipedia

Povijest

Već u 16. st. Hrvati su imali svoje akademije, znanstvene ustanove ili znanstvena društva najuglednijih i najučenijih ljudi, koji su uzeli sebi kao zadaću da svojim izdanjima, raspravama i povremenim akademičkim sastancima stalno daju nove poticaje znanstvenom istraživanju i gojenju čiste znanosti, umjetnosti i moralnih vrlina. Pripreme za osnutak današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (HAZU) učinjene su u sam osvit hrvatskoga narodnog preporoda. Preporodne zamisli o osnivanju “učenog društva” izrečene u prvim desetljećima prošloga stoljeća u skladu s težnjama prvaka narodnoga buđenja, oblikovane su u zaključke Hrvatskoga sabora iz 1836. pa potom 1843, 1845. i 1847. godine, koje su vodile prema osnivanju ustanove od općeg nacionalnog značenja, najviše znanstvene i umjetničke ustanove: akademije znanosti.

Hrvatska Akademia Znanosti i Umjetnosti

Revolucionarni su događaji sljedećih godina i potom apsolutizam unutar Austro-Ugarske monarhije odgodili na više od deset godina izvršenje navedenih odluka. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara Franje Josipa I. donekle se liberalizira politički i društveni život, pa novi Ustav od 1860. osigurava neovisan Hrvatski sabor. U tu svrhu sazvana Banska konferencija bila je važna i za osnivanje nacionalne akademije. Temelje HAZU položio je Josip Juraj Strossmayer, 10. prosinca 1860., kada je prvoj Banskoj konferenciji uputio pismenu darovnicu i dao novčani prilog (50.000 forinti) nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo slijedi cijela Hrvatska. Upravo izabrani Hrvatski sabor 15. travnja 1861. već 29. travnja iste godine jednoglasno prihvaća Strossmayerov prijedlog o osnutku Akademije znanosti i stavlja je u svoju zaštitu, a istoga dana izabran je odbor koji će izraditi statut Akademije, s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. Tada su prihvaćena Pravila i u obliku zakonskoga prijedloga poslana kralju na sankciju, koji ih potvrđuje tek 7. kolovoza 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika. Novoizabrani Sabor 1865. prerađuje Pravila i kralj odobrava prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek 4. ožujka 1866. godine. Odmah zatim vladar je potvrdio i prvih 14 (od 16) pravih članova Akademije. Ta pravila ostala su nepromijenjena do početka Drugoga svjetskoga rata. [1]

Na sjednici 26. srpnja 1866. članovi prihvaćaju Poslovnik te biraju Josipa Jurja Strossmayera za pokrovitelja, a kanonika i povjesničara Franju Račkoga za prvog predsjednika. Nacionalna akademija znanosti i umjetnosti u svojim je početnim danima uzela ime akademije Slavorum meridionalium (južnoslavenska) kao iskaz romantično-utopijskog pogleda na slavensko jedinstvo europskog juga, da bi tek u doba samostalne Hrvatske (ne računajući odluku o hrvatskom imenu iz vremena Banovine Hrvatske i razdoblja NDH) u potpunosti zadobila narodno ime koje i danas nosi u skladu s riječima Franje Račkoga: “Naša je Akademija osnovana ponajprije da hrvatskomu narodu služi, da ispituje njegov jezik, njegovu povijest i književnost, domovine njegove prirodne odnošaje.”

Hrvatska akademija svake godine 29. travnja slavi Dan Akademije u spomen na odluku Hrvatskoga sabora o osnivanju akademije znanosti. Toga se dana istaknutim pojedincima dodjeljuju Nagrade HAZU.


Šport u Hrvatskoj

Izvor: Wikipedija

Hrvatska je specifična po tome što s obzirom na broj stanovnika postiže značajne športske rezultate. Naravno da najveći broj medalja na velikim natjecanjima (Olimpijadama) osvajaju velike države tipa SAD-a, Rusije ili Njemačke, no zapažen je uspjeh naših športaša i u ekipnim športovima (rukomet, vaterpolo, veslanje) i u pojedinačnim športovima (tenis, skijanje).

 Hrvatski šport

U skupnim su športovima svjetska zlata hrvatski športaši kao dio Jugoslavije ili kao samostalna Hrvatska osvajali u košarci, rukometu, vaterpolu i rukometu na pijesku. Olimpijskim su se zlatom okitili u nogometu, košarci, rukometu i vaterpolu. Europska su zlata osvajali u košarci, vaterpolu i australskom nogometu.

U skupnim su športovima svjetska zlata hrvatske športašice kao dio Jugoslavije ili kao samostalna Hrvatska osvajale u rukometu i rukometu na pijesku. Olimpijskim su se zlatom okitile u rukometu. Ostala odličja su osvajale u odbojci i košarci.


Tabula rasa?

Notes on The World is Flat (Friedman, 2006)
Sviet je RAVAN – bilješke (Friedman, 2006)

The World Is Flat
Summary and excerpts from Thomas Friedman’s ”The World is Flat” (2006)
by Bill Altermatt

[KEYWORDS: insourcing, outsourcing, offshoring, supply-chaining, in-forming, ]

CHAPTER 2: THE TEN FORCES THAT FLATTENED THE WORLD

What Tom Friedman means by the phrase “The World is Flat” is that “the global competitive playing field is being leveled…It is now possible for more people than ever to collaborate and compete in real time with more other people on more different kinds of work from more different corners of the planet and on a more equal footing than at any previous time in the history of the world” (p. 8). Friedman believes that this “flattening” of the world is the result of ten factors, which he outlines in chapter 2 of his book:

Flattener #1: “11/9/89, The New Age of Creativity: When the Walls Came Down and the Windows Went Up.”

On 11/9/89, the Berlin Wall fell (“the Walls Came Down”) and the citizens of the former Soviet empire were suddenly able to participate in the global economy. Friedman uses the fall of the Berlin Wall as a symbol for a general global shift towards democratic governments and free-market economies (where consumers determine prices based on what they’re willing to pay) and away from authoritarian governments and centrally planned economies (in which prices are set by government officials). India made the conversion from a centrally planned economy to a free-market system two years after the Berlin Wall fell, when its economy was on the brink of collapse. Their annual rate of India’s growth soared from 3% per year to 7%. Friedman argues that the Berlin Wall also represented a barrier to seeing the world as a “a single market, a single ecosystem, and a single community” (p. 53). When it fell, it became easier for the world to see itself as one gigantic economic playing field.

Six months after the fall of the Berlin Wall, in May 1990, Microsoft shipped its
breakthrough operating system, Windows 3.0 (“The Windows Went Up”). This may not sound like a big deal, but this operating system was so much easier to use than previous versions that Friedman argues it is in large part responsible for popularizing personal computing – everyday people began using computers. The reason that personal computing is influential is that it fostered people’s interaction with digital media content – music, pictures, video, and text that is
represented as 1’s and 0’s on a computer and thus can be stored, manipulated, and shared in an infinite number of ways. Film is replaced with memory cards. Records are replaced with electronic files on MP3 players. This is what Friedman means when he calls this period “The New Age of Creativity” – it is the time when people are given the tools to author and share new information faster and easier than ever before.

Flattener #2: “8/9/95, The New Age of Connectivity: When the Web Went Around and Netscape Went Public.”

The second flattener is a combination of technologies that gave us access to what we now know as the World Wide Web. In the late 1980s and early 1990s, using the Internet required considerable computer expertise and was often conducted over black-and-white text terminals. In the early 1990s, a scientist at CERN named Tim Berners-Lee created the programming language for writing webpages (called HTML) that allowed authors to do things like make “links” from one page to another and to store and share images. What really got things moving was the release of the first Netscape web browser in December 1994. Netscape took the HTML language and put it in the  background – the foreground became the pretty combination of images, text, and links that we think of today when we browse the Web. Netscape made the Web user-friendly and suddenly everybody was getting online. In addition,
Netscape was available for every major operating system: Microsoft Windows, Apple, and Notes on The World is Flat (Friedman, 2006) page 2

UNIX. This meant that everyone, no matter what computer they were using, could see the same webpages, access the same data. This was a huge advance in business computing because prior to Netscape, it was not uncommon for the computers in a business’ accounting division to be unable to communicate with the computers in the sales division. In addition to the Netscape browser, other standardizations further simplified communications among computers.
Ravandards emerged for email (SMTP and POP), file transfer (FTP), and secure data transmission (SSL). All of this ravandardization dramatically increased the ability of computers, and their users, to share information over vast diravances. Without the ravandardization, that information would have been forever marooned in the tiny networks scattered within businesses
and universities. Now, the sales department can receive an order on the web and within seconds the order has been routed to accounting (to create a bill) and to shipping (to send it to the consumer).

On 8/9/95, Netscape “went public” – they began selling stock on the open market. Friedman uses this date as a symbol for the beginning of the “dot com bubble” – an enormous rise (and, in 2000, an enormous fall) in the stock prices of technology companies that had anything to do with the Internet. The bursting of the bubble in 2000, with the resulting highly publicized bankruptcies of many “dot com” corporations, led a lot of people to believe that the bubble was a failure. But one very important positive outcome of the bubble was something that happened during the bubble’s explosive growth in the late 1990s: the laying of miles and miles of fiber optic cable, which could carry billions of times more information than the previous medium: the twisted-pair copper wire that is inside telephone lines. When the bubble burst, the American public still had this information superhighway, which is why high-speed (broadband) Internet service is now so inexpensive.

Flattener #3: “Work Flow Software”

Work flow software is software that enables workers in different locations to collaborate efficiently. Friedman gives the example of the work that goes on behind the scenes of the popular children’s program Higglytown Heroes. The writers work from home: Florida, London, New York, Chicago, etc. Visual design and direction is done by a team in San Francisco. Voice recording takes place in LA or New York. Computer animation is handled by programmers in
Bangalore, India. Work flow software enables all of them to access and manipulate everyone else’s contributions as they are made.
In Flattener #2, Friedman described how some computing ravandards (SMTP, FTP, SSL) allowed people using different computing systems to communicate with each other. In Flattener #3, he extends this to ravandards for digital content. Although many people bristle at Microsoft’s monopolistic business practices, the widespread adoption of their Office software (Word, Excel,
PowerPoint) has increased our ability to share and coordinate our work.
“Genesis: The Flat-World Platform Emerges” Friedman says that, with the addition of work flow software to the other two flatteners, we begin to see something new. With the rise of user-friendly computers (Flattener #1) that can share a wide variety of electronic content (Flatteners #2 and #3), it suddenly becomes possible to not only communicate over vast diravances but also to collaborate – to work together with others to create new information. The next six flatteners describe some of the ways this collaboration can take place.

Flattener #4: “UPLOADING, Harnessing the Power of Communities”

Uploading is the process of transmitting information from your computer to a network (as opposed to downloading, where the information goes from the network to your computer).
Friedman uses it as a symbol for how people can be creators of new information as well as Notes on The World is Flat (Friedman, 2006) page 3 consumers. Instead of people just downloading music or news, they are increasingly likely to contribute information: writing a review of a product they bought on Amazon.com, rating their professor at ratemyprofessor.com, or editing an encyclopedia entry on their favorite trivia topic on wikipedia.com.
Friedman discusses one area of uploading in depth: “Community-developed software.”
Typically, people think of software development as the result of the careful planning of small teams of experts who work for big companies like Microsoft. An alternative approach has emerged in which a community of amateur programmers works on a program collaboratively.
These people work on the program as a hobby, usually with no expectation of financial reward.
You might think that this approach would produce poor quality, but you would be wrong. Apache, the operating system used by almost all servers (the computers that store Internet content), was written this way. The one problem with community-developed software is service – whom do you call when your Apache server goes down? This problem has been resolved with a hybrid model in which the software is given away for free but reliable expert support is provided for a fee. Friedman believes this hybrid model will become increasingly important in the software industry.

Another example of the “flattening” of the world through uploading is the blog. Blog is the abbreviation for “web log” and consists of one person’s online journal, often with the ability for others to post comments. While some blogs are simply diaries, many are focused on particular issues – politics, science, the environment, etc. Many are also quite informative, backing up their claims with links to online data that can be falsified. Many also reference each other, allowing a reader to rapidly expand their knowledge in a particular area. But perhaps the most influential aspect of “bloggers” is their role as “an army of citizen journalists” (in the words of Howard Kurtz of the Washington Post). For example, shortly after Dan Rather gave a damaging report on George Bush’s National Guard service, bloggers began posting disconfirmations and giving extensive documentation to back them up. The news media is increasingly using the community of bloggers (known as the “blogosphere”) as a source of new leads.

In general, uploading represents a flattening of the world by breaking down the barrier from individual users to the online community. Friedman predicts that business, education, and politics will be changed by the increasingly participatory quality of online experience.

Flattener #5: “OUTSOURCING”: India

Outsourcing is the process of taking work that used to be done in-house (e.g.,
accounting) and paying another company to do it. If there is another company and all it does is accounting, there’s a good chance that it can do accounting cheaper than you can do it in your company. Why not reduce costs by eliminating your accounting department and outsourcing that task? One consequence of the flattening of the world is that it is now possible to outsource
“knowledge industry” jobs such as accounting, software development, or radiology to anyplace with 1) a broadband Internet connection, 2) expertise, and 3) proficiency in English. Friedman describes three major factors that contributed to India’s recent attractiveness to knowledge industry companies in the U.S.: 1) a huge amount of fiber-optic cable was laid in India by U.S.
companies in the 1990s, which became incredibly cheap after the dot-com bubble burst in 2000, giving Indians a nearly-free broadband connection to the U.S.; 2) India’s Institutes of Technology provide world-class education in engineering, computer science, and management; and 3) thanks to its history as a former British colony, India has the world’s second-largest population of English speakers. In the beginning, US companies outsourced only low-level
services such as data entry or transcription (listening to audiotapes of doctors and lawyers and typing out what they said) . Then in 1999, the “Y2K” fear gripped the U.S. Y2K refers to the Notes on The World is Flat (Friedman, 2006) page 4 Year 2000, and the concern was that much of the existing software stored information on year using only two digits: 97 instead of 1997. The fear was that when a program advanced from December 31, 1999 to January 1, 2000, it would behave as if the year was actually 1900,
potentially disrupting a huge amount of business and scientific calculations.     In 1999, U.S. companies were scrambling to make their software “Y2K compliant” and they were in short supply of English-speaking programmers. Enter hordes of well-trained Indian programmers who would work for a fraction of the cost of an American programmer and deliver high-quality work.
When the dot-com bubble burst in 2000, many software companies needed to cut costs and an easy way to do that was to hire back those Indian programmers they had used in 1999. Only now, thanks to the fiber-optic cable in India, those Indian programmers never have to travel to the U.S. – they can do all their work from home. Now, it is not uncommon for hospitals in the
U.S. to send digital X-rays to radiologists in India, who have the reports ready when U.S. doctors come back in the morning.

Flattener #6: “OFFSHORING”: China

Offshoring is when a company moves its production from its home country to another country, where it can be done with “cheaper labor, lower taxes, subsidized energy, and lower health-care costs” (p. 137). This is distinct from outsourcing, in which a company takes one of its peripheral tasks (e.g., accounting) and has another company handle it. Offshoring is what people in the U.S. complain about when they complain about manufacturing jobs moving to China. Whereas India has emerged as a center of knowledge-industry outsourcing, China has emerged as a center of manufacturing offshoring. The cost savings in moving manufacturing to China are so great that if one company begins moving its manufacturing to China, the only way for rival companies to survive is for them to also move their manufacturing to China. Friedman
quotes one expert who advises U.S. companies, “If you still make anything labor intensive, get out now rather than bleed to death” (p. 140). Offshoring to China took off relatively recently, on December 11, 2001, when China joined the World Trade Organization and international companies felt safer operating in China. The main reason that China is so attractive is that its workers are paid very little. This has caused companies in other developing countries to try to cut their wages to stay competitive, driving down wages for all unskilled workers in the developing world to stay competitive with “the China price.” Needless to say, the human costs of this process can be devastating. The fact that China’s wages have such a big impact on the wages of workers all over the globe is another example of how the world has become “flatter.”
Friedman cautions that focusing too much on this “race to the bottom” of wages may blind us to an even more unsettling development: China’s race to the top – their encroachment into the high-skill manufacturing of items like computer processors that were at one time only able to be manufactured in First World countries because of the education and training required of workers. This is a point that Friedman emphasizes throughout his book: The real money is
in creative design rather than manufacturing. China sees its low-wage manufacturing jobs as a stepping stone to dominating all stages of production, especially design. As soon as China’s education system catches up with the U.S., expect to see wages of our highly skilled workers (lawyers, doctors, computer programmers) fall as they start to compete against international workers who will do the same job for less money. To stay competitive in the knowledge
industry, the U.S. needs to put more of its resources into education and research. At present,
U.S. children are falling far behind Asian countries in their math and science performance. This must be reversed or we will be in big trouble.

It would also be a mistake to neglect some of the positive consequences of offshoring.
By moving their production overseas, U.S. companies are able to sell the same items to consumers for less cost. Friedman cites a 2004 Morgan Ravanley that estimated that offshoring to China has saved U.S. consumers $600 billion since the mid-1990s (p. 143).
Notes on The World is Flat (Friedman, 2006) page 5

Flattener #7: “SUPPLY-CHAINING”: Wal-Mart

Supply-chaining is increasing the connections between suppliers, retailers, and
customers. Friedman’s example of the ultimate supply-chainer is Wal-Mart: “Wal-Mart today is the biggest retail company in the world, and it does not make a single thing. All it ‘makes’ is a hyperefficient supply chain” (p. 152). Although Wal-Mart has come under heavy criticism for its treatment of employees, an often-overlooked factor contributing to its domination of the retail market is how intelligently it handles products. When a cashier scans your item in the checkout line, a signal is sent to Wal-Mart central command alerting them to changing demand in a product as well as the local supply. If demand is increasing faster than supply, a message is transmitted to Wal-Mart’s suppliers – which could be in Ohio or China – and more of that
product is inravantly on its way to your store. Communicating with suppliers in this way was completely new, and enabled them to increase or decrease production to keep up with demand. In addition to managing its information about supply intelligently, Wal-Mart also pioneered new ways to control its distribution of products. After it reached a certain size, it became cheaper for
Wal-Mart to handle all of its own distribution. You may have seen some of Wal-Mart’s distribution centers – mammoth structures where trucks come and go all night, bringing in products directly from diravant manufacturers and taking out products to its stores. Supplychaining is an example of the flattening of the world because of the way it levels the boundaries between customers and manufacturers regardless of where in the world those manufacturers exist.

Friedman also addresses the negative consequences of Wal-Mart’s obsession with efficiency. Because everything about Wal-Mart is aimed at keeping prices as low as possible, store managers are under tremendous pressure to keep labor costs low. Some of Wal-Mart’s more well-known infractions include locking overnight workers into its stores and contracting illegal immigrants to work as janitors. In addition to these crimes, Wal-Mart is like China in that
its low wages and benefits have forced other companies to cut their wages and benefits to compete. Whereas Wal-Mart insures about 45% of its workforce, its biggest competitor, Costco Wholesale, insures 96% (p. 250). However, Wal-Mart’s discounting on food saves American shoppers $50 billion each year and its profit margin is 5.5% compared to Costco’s 2.7% (p. 250). As shoppers and investors, we like Wal-Mart, but as employees and citizens, we do not.
Which role casts the deciding vote in whether Wal-Mart is good for America?

Flattener #8: “INSOURCING”: UPS

Supply-chaining is incredibly important for companies to compete globally, but it is also incredibly complicated. If you’re a little company, how can you afford the know-how to supplychain like Wal-Mart? Insourcing is hiring another company to handle your supply chain.
Friedman talks about how UPS (United Parcel Service) has transformed itself from just a delivery business into an insourcing company. UPS handles all the routing and scheduling of Papa John’s supply trucks. Toshiba insourced with UPS and was told it could save a lot of money by moving its laptop repair facility inside of UPS’ central distribution center in Louisville.
If you send a Toshiba laptop off for repair, you slap a UPS sticker on it, it is picked up by UPS and transported to the UPS Toshiba repair lab in Louisville, where UPS technicians do all the repair and then ship it back to you. Order a pair of shoes from nike.com and a UPS employee receives the message, picks the shoes off the shelf, inspects them, and ships them to you. By contracting with UPS, these companies gain some of the competitive advantage that Wal-Mart has achieved through its supply-chain. UPS reports that the majority of their customers are small businesses: “They are asking us to take them global. We help these companies achieve parity with the bigger guys” (p. 170). Insourcing flattens the world in three ways: by letting little companies be global companies, by dissolving barriers between companies (UPS is often so far Notes on The World is Flat (Friedman, 2006) page 6 inside its client companies that it is difficult to separate them), and by increasing the
ravandardization of business practices across companies and around the world.

Flattener #9: “IN-FORMING”: Google and Yahoo! Groups

In-forming refers to the dramatic change in how easy it is to obtain information. The World Wide Web provides users with a depth and breadth of information never before seen.
But all that information is useless unless you can find what you’re looking for. The Web search engine Google contributes to in-forming because it enables people to find webpages that are more relevant to their searches than any other search service. Google is based on the idea that webpages can be ranked by the number of links pointing to them. If one webpage on Spiderman has 10 links pointing to it while another webpage on Spiderman has 400 links
pointing to it, Google will rank the second webpage higher when it displays results for a search on “Spiderman”. Google combines this ranking system with a way to analyze page content to reduce false positives. It now processes over 1 billion searches per day, up from 150 million three years ago. Larry Page, Google’s co-founder, says that one piece of evidence that Google is a flattener is its user base: only 1/3 of searches are U.S.-based and less than 50% are in
English (p. 179). Says Sergey Brin, Google’s other co-founder, “whether a kid in Cambodia, the university professor, or me who runs this search engine, all have the same basic access to overall research information that anyone has. It is a total equalizer” (p. 178).                                                                                        Google puts more power in the hands of individuals by letting them do their own research. Colin Powell told Friedman that when he took over as Secretary of State in 2001, he would often wait minutes or hours for an aide to find information for him. “Now I just type into Google ‘UNSC Resolution 242’ and up comes the text” (p. 248).

One new risk in the flat world is that Google is allowing people to find out more about you than was ever possible before. As more information goes online (high school newspapers, crime logs, etc.), Google puts more of that information in people’s hands. It’s not uncommon for prospective employers or romantic partners to Google their prospects. Dov Seidman, who runs a business ethics consulting firm, writes “In this world you better do it right – you don’t get to
pick up and move to the next town so easily. In the world of Google, your reputation will follow you and precede you on your next stop. It gets there before you do…Reputation starts early now” (p. 185-6).

Whereas Google connects users with information and media, Yahoo! Groups connects people with similar interests to each other. Yahoo! Groups currently has about 13 million individuals participating every month in 4 million active groups. You can now communicate with like-minded people in private, semi-public, or public discussions regardless of time or diravance. All the mountains, valleys, and scheduling conflicts separating you from others have been
flattened.

Flattener #10: “THE STEROIDS”

Friedman defines “the steroids” as a combination of small factors that amplify the effects of outsourcing, off-shoring, uploading, supply-chaining, insourcing, and in-forming. The digital steroid, as discussed in Flattener #1, puts all text, sound, photo, and video media into a common ravandard – digital (0’s and 1’s in a computer) – that can be easily shared, stored, searched, and manipulated. An emerging digital flattener is VoIP (“voice over Internet Protocol”), which allows people to make phone calls using a broadband Internet connection.
This is a flattener because all VoIP calls cost the same, regardless of how far you are calling – next door or to another continent. The mobile steroid consists of technologies that let you work away from your office. Chief among these is the spread of wireless Internet access, which allows people to work online from their portable computers in airports, hotel lobbies, libraries, and even coffee shops. Personal steroids shift power from institutions to individuals and include
Notes on The World is Flat (Friedman, 2006) page 7 search engines (as discussed above), personal computers (now small enough and cheap enough for individuals to afford and even carry with them), and peer-to-peer file sharing (using programs like Napster or Kazaa, which allows individuals to directly connect to other computers and share music).

An example of these steroids is the story Friedman tells of a physician attending a medical conference presentation. The physician becomes convinced that the speaker is misquoting a source to support his argument. He pulls out his pocket computer, gets online with a wireless connection, looks up the source, and then raises his hand and quotes two lines from the source that contradict what the speaker said. All this in a few minutes while sitting in a
crowded room.

CHAPTER 3: THE TRIPLE CONVERGENCE

In chapter 3, Friedman combines the ten flatteners discussed in chapter 2 with two new factors. The important point of chapter 3 is not only what those two new factors are but the fact that all three factors came together at the same time (they “converged”) in a way that reinforced the flattening effects of each one.

Convergence I

The first convergence was the convergence of all the factors discussed in chapter 2, which together produced…
…a whole new platform. It is a global, Web-enabled platform for multiple forms of collaboration. This platform enables individuals, groups, companies, and universities anywhere in the world to collaborate – for the purposes of innovation, production, education, research, entertainment, and, alas, war-making – like no creative platform ever before. This platform operates without regard to geography, diravance, time, and, in the near future, even language. Going forward, this platform is going to be at the center of everything. Wealth and power will increasingly accrue to those countries, companies, individuals, universities, and groups who get three basic things right: the infrastructure
to connect with this flat-world platform [especially broadband Internet access], the education to get more of their people innovating on, working off of, and tapping into this platform, and, finally, the governance to get the best out of this platform and cushion its worst side effects. (p. 205)

Friedman cites a recent article by Kevin Kelly, one of the founders of Wired magazine, in which Kelly proposes that the current era is a turning point in our history as a civilization, a time when …humans began animating inert objects with tiny slivers of intelligence, connecting them into a global field, and linking their own minds into a single thing. This will be recognized as the largest, most complex, and most surprising event on the planet. Weaving nerves out of glass and radio waves, our species began wiring up all regions, all processes, all
facts and notions into a grand network. From this embryonic neural net was born a collaborative interface for our civilization (p. 206).

Convergence II

Convergence II occurred as business practices caught up with the changes in
technology produced by Convergence I. It took a surprisingly long time for companies to reap the benefits of Convergence I, but the economic historian Paul David writes that perhaps we shouldn’t have been surprised. When electrification began in the late 1800s, the factories that existed were built around steam technology – they were huge and designed to support massive
steam engines. Saving money from electrification didn’t happen overnight. To really save money, industrialists had to scrap those huge factories and replace them with smaller and Notes on The World is Flat (Friedman, 2006) page 8
cheaper factories that were filled with the lighter and cheaper electric motors. “Only when there was a critical mass of experienced factory architects and electrical engineers and managers, who understood the complementarities among the electric motor, the redesign of the factory, and the redesign of the production line, did electrification really deliver the productivity breakthrough in manufacturing” (p. 207). The same process took place with the rise of the ten flatteners: Companies didn’t see the benefits until there was a critical mass of experienced managers, innovators, business consultants, etc. who understood the flat world platform. The major business change was integration among different departments and sometimes integration of different companies. Common ravandards had to be adopted so that everyone in accounting (and their computers) could talk to everyone in sales (and their computers). When two businesses found that a new product (e.g., a cell phone with a camera) required their two areas of expertise, they merged to form a new, more efficient company with expertise in each area and the integration to allow this expertise to flow smoothly to create a single product. The second major change was a shift from vertical organization (administration gives orders to management, which gives orders to production, etc.) to a more horizontal organization in which information could flow in both directions: production workers could alert the designers of problems and could suggest fixes. Work teams were put together with members from several different departments so that the needs of each department were represented. Companies became more democratic and individual workers participated more at many levels.

Convergence III

The third convergence is demographic. In the 1990s, the nations of China, India, Russia, Eastern Europe, Latin America, and Central Asia opened their economies and political systems so that their citizens could participate on the global platform. At the same time that the global platform was being created, an additional 1.5 billion people suddenly became players.
It is this triple convergence – of new players, on a new playing field, developing
new processes and habits for horizontal collaboration – that I believe is the most important force shaping global economics and politics in the early twenty-first century. Giving so many people access to all these tools of collaboration, along with the ability through search engines and the Web to access billions of pages of raw information, ensures that the next generation of innovations will come from all over Planet Flat. The scale of the global community that is soon going to be able to participate in all sorts of discovery and innovation is something the world has simply never seen before…True, maybe only 10 percent of this new 1.5 billion-strong workforce entering the global economy have the education and connectivity to collaborate and compete at a meaningful level. But that is still 150 million people, roughly the size of the entire U.S. workforce. (p. 212-213).
These people are coming “with an enormous hunger to get ahead by outlearning their competition. What we are witnessing is a mad dash – born of fifty years of pent-up aspirations in places like India, China, and the former Soviet Empire, where for five decades young people were educated, but not given an outlet at home to really fulfill their potential” (p. 214). We should not expect that it will take them as long to catch up with us as it took for us to get where we are now because they can learn from our mistakes. At the same time, it would be more productive to see them as potential collaborators rather than competitors.

No Time to Rest

Rajesh Rao, founder and CEO of Dhruva Interactive, a small game company based inBangalore, India, told Friedman, “We can’t relax. I think in the case of the United States that is what happened a bit. Please look at me: I am from India. We have been at a very different level before in terms of technology and business. But once we saw we had an infrastructure Notes on The World is Flat (Friedman, 2006) page 9 which made the world a small place, we promptly tried to make the best use of it. We saw there were so many things we could do…There is no time to rest. That is gone. There are dozens of people who are doing the same thing you are doing, and they are trying to do it better…If there
is a skilled person in Timbuktu, he will get work if he knows how to access the rest of the world, which is quite easy today. You can make a Web site and have an email address and you are up and running. And if you are able to demonstrate your work, using the same infrastructure, and if people are comfortable giving work to you, and if you are diligent and clean in your
transactions, then you are in business” (p. 222).

CHAPTER 4: THE GREAT SORTING OUT

Surprisingly, the flattening process that we have been discussing was foreseen by Karl Marx and Frierich Engels, who published The Communist Manifesto in 1848:
The need of a constantly expanding market for its products chases the
bourgeoisie [the ruling class of wealthy capitalists] over the whole surface of the globe…To the great chagrin of reactionaries, it has drawn from under the feet of industry the national ground on which it stood. All old-established national industries have been destroyed or are daily being destroyed. They are dislodged by new industries, whose introduction becomes a life and death question for all civilized nations, by industries that no longer work up indigenous raw material, but raw material drawn from the remotest zones; industries whose products are consumed, not only at home, but in every quarter of the globe…In place of the old local and national seclusion and self-sufficiency, we have intercourse in every direction, universal inter-dependence of nations…The bourgeoisie, by the rapid improvement of all instruments of production, by the immensely facilitated means of communication, draws all, even the most barbarian nations, into civilization The cheap prices of commodities are the heavy artillery with which it batters down all Chinese walls, with which it forces the barbarians’ intensely obstinate hatred of foreigners to capitulate. It compels all nations, on pain of extinction, to adopt the bourgeois mode of production; it compels them to introduce what it calls civilization into their midst, i.e., to become bourgeois themselves.

In this excerpt, we have the foreshadowing of multi-national corporations (“it has drawn from under the feet of industry…”), the rise of offshoring (“all old-established national industries have been destroyed”) and global supply-chains (“raw material drawn from the remotest zones”), and a concise explanation of why industrialized production has spread so quickly across the globe (“the cheap prices of commodities are the heavy artillery…”).
Harvard political theorist Michael Sandel does not follow Marx and Engels’ to their prediction of a worldwide revolution of laborers but he does reflect on some of the human institutions that are being flattened by the flattening of the world. It is not hard to see the connections between the following quote by Sandel and George Ritzer’s concerns in The McDonaldization of Society:

…[the flattening of the world] may also pose a threat to the distinctive places and communities that give us our bearings, that locate us in the world. From the first stirrings of capitalism, people have imagined the possibility of the world as a perfect market – unimpeded by protectionist pressures, disparate legal systems, cultural and linguistic differences, or ideological disagreement. But this vision has always bumped up against the world as it actually is – full of sources of friction and inefficiency. Some obstacles to a frictionless global market are truly sources of waste and lost opportunities. But some of these inefficiencies are institutions, habits, cultures, and traditions that people cherish precisely because Notes on The World is Flat (Friedman, 2006) page 10 they reflect nonmarket values like social cohesion, religious faith, and national pride. If global markets and new communications technologies flatten those differences, we may lose something important. That is why the debate about capitalism has always been, from the very beginning, about which frictions, barriers, and boundaries are mere sources of waste and inefficiency, and which are sources of identity and belonging that we should try to protect. (p. 237)


‘Istina je voda duboka!’ #2

To the Security Council of The United Nations :

regarding the Croatians of Bosnia-Herzegovina

In our letter, following The Hague’s racist judgement brought down on 15 April 2011, we stated that “we know that for you defending of our Homeland, our People and our Nation is just a PLANNED CRIMINAL CONSPIRACY!”. This also applies to the Croatians from Bosnia-Herzegovina, who have been, and are being, judged in your Hague in the same, shameful manner.

Recently we have seen the Vatican express its concerns about the Catholic population of Bosnia-Herzegovina which may disappear in the upcoming decades. Of the 800,000 Catholics in 1991, today only 440,000 remain in Bosnia-Herzegovina. The elimination of Croatians from Bosnia-Herzegovina, through military and non-military means, is for all intents and purposes a blatant example of genocide.

For whose benefit do you intend to cleanse Bosnia-Herzegovina of its Croatian people? What do you intend to convert this State into?

The Croatian people are proud, and will always be proud, of those to whom your “Court” has handed down draconian sentences, even those responsible for the saviour of one hundred thousand or so civilians in Bihać – only because they were Muslims. One of those accused, awaiting sentencing in The Hague, who will forever remain one of the finest sons of the Croatian people, thus describes the war between the victims of Greater Serbian aggression, the Muslims and Croatians of Bosnia-Herzegovina:

Closing address of General Slobodan Praljak

(The Hague, 21 February 2011)

I

The training of police officers Bosnia-Herzegovina in Croatia, who were sent by the Party of Democratic Action (SDA) as early as 1991.

The training of pilots of the Bosnia-Herzegovina Army (BH Army) in the Republic of Croatia.

The training and equipping of entire BH Army units in Croatia.

The taking up of hundreds of thousands of Muslim refugees in Croatia

The organisation of ex-territorial education and schooling for Muslim refugees in the Republic of Croatia, in the Bosnian language, which didn’t even exist at the time.

The uninterrupted supply of weapons to the BH Army.

Ammunition, oil, medication, food, and other necessary logistics for the BH Army in order to wage a war

The medical treatment of more than 10.000 wounded BH Army combatants in Croatian hospitals.

Enabling thousands of Mujahedin to come and join the BH Army.

Logistic bases for the BH Army located in the Croatian towns Zagreb, Rijeka, Split, and Samobor throughout the war. And so on and so forth.

And all of this for free!

Never in the history of war have one people, the Croats, provided so much help to another people, the Bosnian Muslims, even when the latter turned their army, the BH Army, against the Croats, the Croatian Defence Council (HVO), in Bosnia-Herzegovina.

Never in the history of war has the commander of one army, the HVO, let convoys with armaments and other equipment pass through to another army, the BH Army, even when that army, the BH Army, used those armaments and all the rest to attack those who let them receive it.

a)     And what about the referendum of Croats for Bosnia-Herzegovina, which was a precondition for the existence of that state;

b)    the recognition of Bosnia and Herzegovina by the Republic of Croatia;

c)     the appointment of the Ambassador of the Republic Croatia to Bosnia-Herzegovina;

d)     the signing of all propositions made by the international community on the internal structure of Bosnia-Herzegovina, and the first ones to sign were the representatives of the Croatian Community of Herceg-Bosna (HZ-HB) and the Republic of Croatia.

That was the policy of Dr. Franjo Tudjman, president of the Republic of Croatia. It was the policy of the Government of the Republic of Croatia, the Parliament of the Republic of Croatia and the Ministry of Defence of the Republic of Croatia. It was the policy of the HVO.

To the Prosecution of this Tribunal, all these are elements of a joint criminal enterprise.

Such an indictment uses logic that is offensive even to the cognitive system of a pathogenic virus.

I – 1

What kind of opinion and which positions precede such an indictment?

1 – Simon Leach, a former police constable in Great Britain, a member of the Office of the Prosecutor (OTP) who investigated crimes committed by Croats in the Lasva Valley, at a meeting of the Prosecution in 1996, produced a piece of paper with names of Franjo Tudjman, Gojko Susak and Vice Vukojevic.
He interpreted and explained that these were the goals that his investigation was leading to.

2 – I quote from William Montgomery’s book, “Struggling with democratic transition; After the cheering stops”, page 114:

“The US special ambassador for war crimes, Pierre Prosper, invited three American ambassadors from the region; from Serbia, Croatia and Bosnia-Herzegovina to come to The Hague in order to meet with the representatives of the ICTY. Two particularly distinct observations remain. The first one refers to the fact that we heard directly from Carla Del Ponte that the official approach of her office is based on the premise that the war leaders of each of the parties are guilty of war crimes, and, thereafter she considers which specific crimes can be used to prove their guilt. At that moment, it seemed, and it still seems to me, that such a viewpoint is false for several reasons.”

Is Mr. Montgomery a credible witness?

What was the reaction of the other three?

The viewpoints of Carla Del Ponte are not “false for several reasons”. Her position is that of imperial arrogance and a degradation of law and its reduction to Communist purges and Nazi pogroms.

3 – In her book “La Caccia: Io e Il Criminali Di Guerra,” Carla Del Ponte says, on page 254:

One of the Prosecutors of the Tribunal, a Canadian, well known in his circle for his wit and anecdotes, had an aphorism that did a good job capturing the difference between the Serbs and the Croats who attempted to obstruct the work of the Tribunal. “The Serbs are bastards, he used to say.  In contrast, the Croats are perfidious bastards.”

1       This Prosecutor of the Tribunal, the Canadian, is using the language of hate.

1.1  Carla Del Ponte uses the phrase “he used to say”, which means that it was not a one-off witty remark, but a habitual, chauvinistic and racist characterisation of the Croats as “perfidious bastards”.

1.2  Carla Del Ponte relays the words of one of the Prosecutors of the Tribunal without any restrictions, which means that she completely agrees with that opinion; on an ongoing basis, too, which we can infer from the language and the phrase “he used to say”.

2       The lack of any reaction to such a pro-fascist manner of speech about one nation is something I cannot comprehend. I’m interested in knowing whether the indictment against me may have been drafted under the impression of such an opinion.

If, by any chance, I, Slobodan Praljak, had written or said anything like that, anywhere, at any time, about any people or nation or group during the war in the territories of the former Yugoslavia, for that alone I would have been sentenced to five years of imprisonment.

I really would like to know whether the saying “quod licet Iovi, non licet bovi” is something that is a valid rule here in this Tribunal. I really would like to know whether the international organisations, which established the Tribunal and which ensure that it is fair, support the viewpoint mentioned in the said book.

II

The Prosecution has compared me to the Nazis and my activity to the Holocaust.

Well, let me then describe the role of Goering, the character which, according to the Prosecution, I am the equivalent.

-         This Goering placed his Jews (in this case Muslims) in his country cottage and took care of them.

-         He put his Jews in his apartment in Zagreb. He fed them and gave them medical treatment.

-         He exposed himself to sniper fire in front of the Yugoslav National Army (JNA) barracks at Grabovina in order to save the wives of his enemies.

-         He protected the captured JNA soldiers with his own body and saw to it that they made it to their homes safe and sound.

-         He pulled out captured Serb civilians from the Dretelj Camp, although he was being threatened with weapons; not alone, though. The camp was held by Croatian Defence Forces (HOS) members, who were mostly Muslims.

-         He evacuated wounded Jews (in this case Muslims) from the hospital in East Mostar; not alone, of course.

-         He organised the evacuation and accommodation of 15,000 Jews (in this case Muslims) from Stolac and the Dubrava Plateau, across the Neretva, and 3,000 of their cars. He didn’t do that alone, either.

-         He transported a wounded Jewish women (in this case a Muslim woman) by helicopter from East Mostar to Split; not alone.

-         He received a Jewish (in this case Muslim) family with a child suffering from leukaemia near Uskoplje and transported them to Split to be treated. He helped them get citizenship for the Republic of Croatia in order to travel to Switzerland and get medical treatment at the expense of the Republic of; not alone, though.

-         He organised that the Salvation Road for Jews (in this case Muslims) be built in order to be able to leave to another country, Goering’s country, the Republic of Croatia. He didn’t do it alone, though.

-         He guided them and fought with the Jews (in this case Muslims) defending and liberating Mostar, Capljina, Travnik, Konjic and other places. He didn’t do that alone either.

-         He, of his own accord, let go the captured Jews (in this case Muslims) who were captured after the conflict in Rama or Prozor, and he prevented retaliation after the Jews (in this case Muslims) committed crimes in Uzdol.

-         He didn’t do that alone, and the same applies to Doljani and Grabovica. When necessary, he personally let through convoys transporting food for the Jews (in this case Muslims) as well as convoys with armaments, even when the 3rd Corps of the BH Army, the 4th Corps of the BH Army, the 6th Corps of the BH Army and parts of the 1st Corps of the BH Army launched an attack against Goering, against the western borders of Bosnia-Herzegovina, at the port of Ploce, after they had signed a truce with the Serbs. He didn’t do that alone either, and so on and so forth.

-         I’ll skip Goering’s – that is Praljak’s – behaviour in the courtroom’

-         But, all of this behaviour makes one a war criminal, according to the logic applied by the OTP.

The Prosecutor quoted Goethe’s Faust, about the mirror that we should use to look at ourselves. My actus reus is my mirror, my reason for being and my very essence, because they follow from the mens rea of the one that we call Slobodan Praljak.

Unfortunately, Judges Prandler and Trechsel refused to accept my 150 witnesses who were supposed to testify about the acts and deeds of the accused Praljak, and about the general situation in which such deeds were necessary, but, unfortunately, not always sufficient.

But what I really fail to comprehend is the legal procedure that forbids me to testify about Mladic’s diaries.

III

DO I REGRET THE VICTIMS?

 Yes, I regret all innocent victims of all wars.

I especially regret the victims of those 500 wars or so after 1945 that have taken place and still go on, despite all moralists’ speeches that we hear daily.

I especially regret every child that, in reality, dies of hunger every four seconds.

Peace in dictatorship is a preparation for war.  The longer and the worst the dictatorship, the more negative energy builds up and the more blood and evil will follow later.

It doesn’t matter whether we’re talking about Tito or Saddam.

And those who bring down a dictator and who later try to diminish the evil that occurs according to the force of the laws of physics, but those who made possible the dictatorship and by their silence made it last longer.

The same applies to Yugoslavia after Tito as well as to Iraq after Saddam.

What the Prosecutor calls nationalism is something the Croats felt a necessity for freedom, both the freedom of the people and citizens’ freedom.

In this sense, I am a Croatian nationalist.

I do not renounce the policy of Dr. Franjo Tudjman because that policy created the Republic of Croatia and made possible the survival of Bosnia-Herzegovina as a state.

I do not renounce the inherent sense and point in the legal establishment of the HZ-HB, the expression of the will of the Croats in Bosnia-Herzegovina to become and remain a sovereign and constitutive people in that state.

The HZ-HB, by its frail organisational structure, made possible the creation of the HVO, which in 1992 was able to defend Bosnia-Herzegovina and the south of the Republic of Croatia in 1993, prevented the implementation of the aggressive plans of the BH Army.

Bosnian Muslim politics and the BH Army, unable to regain the territories that were occupied by the JNA and the Bosnian Serb Army (VRS) – largely due to the weapons embargo implemented by the United Nations, which is incomprehensible to an ethical human mind – moved to launch a counter-offensive against the HVO. By liberating areas from Croats, they committed crimes at Konjic, Capljina, Doljani, Bugojno, Grabovica, Uzdol, and elsewhere.

The facts are plain to see for the killed, expelled and detained Croats.

Social relations are an area where the laws of cause and consequence apply, whereas the spiral of evil, once initiated, does not justify crime, but it does significantly reduce the possibility to implement the law.

No matter whose task, on paper, it may be.

It is like that, everywhere and always.

The HVO defended itself from an aggression in 1992, in 1993, and 1994, and a commander’s duty is not to lose the war.

My conscience is clear.

IV

Legal proceedings are the interpretation of laws and facts.

Trial proceedings are rhetorical, and, as such, do not seek to find the absolute truth. It seeks to find a probable truth (beyond all reasonable doubt) which can be hardly contradicted or not at all.

In an attempt to discover such truth, knowledge is not enough. One needs to ponder, one needs to apply logic, one needs to apply rational and logical argumentation.

Data, facts, statements, and statistics do not mean a thing if they are not in a logical relationship with assertions.

Through connecting various types of knowledge, we can get closer to the truth.

In these proceedings, one requires knowledge from the field of sociology, sociology of war, knowledge about societies in which state and social structures are completely destroyed, in which individuals return to their natural state. One needs to apply knowledge from the field of war psychology as well as the knowledge of war skills, armament, and the understanding of the real purpose of the military, and so on and so forth.

Potential mistakes in the interpretation of facts are probable and disastrous:

a)     exaggerated and false summation of concepts and logical connections;

b)    conclusions made on the basis of false presumptions;

c)     the avoidance of comparing similar regimes and phenomena;

d)    arbitrary (so dear to intellectuals) equalisation of the concept of ‘able to’ and the concepts of ‘want to’ and ‘desire to’;

e)     arbitrarily identifying culprits because the world is not how one wishes or conceives it to be.

These are all fields of possible logical errors in the final assessment of facts.

I sincerely hope that the honourable Trial Chamber will strictly adhere to scientific methods and knowledge.

IV – 1

In the last century, never mind history prior to that, tens of millions of people have been convicted in trial proceedings.

Pursuant to racial laws (USA and RSA), dictatorial, religious and Nazi laws (Germany, Serbia, Slovakia, the Independent State of Croatia), fascist laws (Italy), communist laws (USSR, Yugoslavia, Hungary, China) and so on and so forth.

Court rhetoric has been under the influence of unreasonable social and political powers for too long, which is why it has been criticised.

Unfortunately, not enough.

So that it does not end up in moral despair, it is high time for court rhetoric to become what it has to be – a reasonable and rational process.

Do I have the right to hope?

IV – 2

Laws of this Tribunal may be what they are; however, they do not apply to the Americans.

For other peoples, laws of the Permanent Court apply, and those laws again differ from the laws applied here at the ICTY, the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, laws which are applied to me.

This abolishes a significant condition of the court rhetoric, which is the “principle of the equality of arms among the participants in the trial proceedings”.

And now I paraphrase Perelman:

“In a relationship where inequality significantly characterises the relationship between humans, there is no foundation for a reasonable and judicious process.”

V

I am not guilty!

And I’m not referring here to the feeling of guilt.

Coldly, rationally, with a logical analysis that has been critically examined dozens of times.

I know I am not guilty!

Your Honour, Judge Antonetti, if your judgement is the opposite of my conclusion, I will respect the general principle of challenging every opinion, conclusion, or attitude. I shall reconsider my position on my own responsibility openly and courageously.

If I recognise a mistake after that, I shall serve my time because you are righteous.

I will know what I could have done better, how I could have done it better, where I could have done it better, and when I could have done things better, in my thoughts and in my words, in what I did and in what I failed to do.

If, however, you do not convince me and if your interpretation of facts is not a good-enough, or a false, application of the social sciences:

What is not possible, thus becomes possible,

What is not simple, thus becomes simple,

The ability to do something becomes a crude substitute for a desire or a wish,

Then I will only be in jail because the Tribunal is almighty.

And, in all truth, this wouldn’t be anything new.

My half hour is up.

***

 

So, once again, we ask of you:

Return us our soldiers and our fellow Croatians from Bosnia-Herzegovina, who you are holding captive and have sentenced without proving their guilt! Also, absolve General Praljak and his fellow soldiers, because through their sentencing you are simply expressing your desire to eliminate the Croatian people from Bosnia-Herzegovina. By doing what we ask, you will restore your collective honour, as history will judge you based on how just and honourable your actions have been.

That is all that we, Croatians, ask of you . . .


 

VIJEĆU SIGURNOSTI UJEDINJENIH NARODA O HRVATIMA BIH

U našem pismu povodom rasističkih Haaških presuda od 15. travnja 2011. napisali smo vam kako “znamo da je za vas braniti svoj Dom, svoj Narod i svoju Državu samo PLANIRANI UROTNIČKI ZLOČIN!“ To se odnosi i na Hrvate u BiH, a i njima se sudi i sudilo se u vašemu Den Haagu  na isti sramotni način.

Ovih dana smo svjedoci kako se i Vatikan pribojava da bi katolici u Bosni i Hercegovini za koje desetljeće mogli posve nestati. Od oko 800.000 katolika u 1991. godini danas ih je ostalo 440.000. Eliminiranje Hrvata iz BiH, što vojnim što nevojnim sredstvima, zapravo je eklatantan primjer genocida.

Za čiji račun želite očistiti BiH od Hrvata? U što namjeravate pretvoriti tu državu?

Hrvatski narod se ponosi i uvijek će se ponositi onima kojima vaš „Sud“ određuje drakonske kazne pa čak i zbog spašavanja stotinjak tisuća ljudi – samo zato što su muslimani. Jedan od onih koji ce zauvijek biti među ponajboljim  sinovima hrvatskog naroda, haaški optuženik, ovako govori o ratu između žrtava velikosrpske agresije, muslimana i Hrvata BiH:

 

 

Završni govor generala Praljka

 

I.

Obuka policajaca iz BIH u Hrvatskoj, a koje šalje SDA još 1991. god.

Obuka pilota A BIH u Republici Hrvatskoj.

Obuka i opremanje čitavih postrojba A BIH u Hrvatskoj.

Zbrinjavanje stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u RH.

Organiziranje eksteritorijalnog školstva za muslimane izbjeglice u RH i to na, tada još nepostojećem, bosanskom jeziku.

Vremenski neprekinuto naoružavanje A BIH.

Municija, nafta, lijekovi, hrana i ostala potrebna logistika A BIH za vođenje rata.

Liječenje više od 10 000 ranjenih boraca A BIH u hrvatskim bolnicama.

Omogućavanje dolaska više tisuća mudžahedina u A BIH.

Regularni logistički centri A BIH u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Samoboru, tijekom cijelog rata.

Itd., itd.

I sve to besplatno.

Nikada u povijesti ratovanja jedan narod – (Hrvati) – nije tako i toliko pomogao drugi narod – (Bošnjaci-Muslimani) – i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku – (A BIH) – protiv Hrvata – (HVO) – u BIH.

Nikada u povijesti ratovanja zapovjednik jedne vojske (HVO-a) nije propuštao konvoje oružja (i ostalog) drugoj vojsci (A BIH) i onda kada je ta vojska ( A BIH) to oružje (i ostalo) koristila za napade na one koji su joj to propustili.

a)            A što je s referendumom Hrvata za BIH, koji je preduvjet za postojanje te države.

b)           Priznanje BIH od RH.

c)            Imenovanje veleposlanika RH u BIH.

d)           Potpisivanje svih prijedloga međunarodne zajednice o unutarnjem uređenju BIH a prvi koji su potpisivali bili su predstavnici HZ HB i RH.

To je bila politika dr. Franje Tuđmana, predsjednika RH, to je bila politika Vlade RH i Sabora RH i MORH-a, to je bila politika HVO-a.

To su za tužiteljstvo ovog suda elementi UZP-a.

Takva optužnica služi se logikom koja je uvredljiva i za kognitivni sustav patogenog virusa.

I-1.

Kakvo mišljenje i koji stavovi prethode ovakvoj optužnici?

  1. Simon Leach, bivsi kvartovski policajac u Velikoj Britaniji, član tužiteljskog tima koji je istraživao zločine Hrvata u Lašvanskoj dolini, na jednom sastanku u tužiteljstvu 1996. godine izvadio je papir na kojem su pisala imena: Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Vice Vukojević.Tumačio je i objašnjavao da su to ciljevi do kojih će dovesti njegova istraga.
  2. Citiram iz knjige Williama Montgomeryja „Kad ovacije utihnu“. (Struggling with democratic transition; After the cheering stops, 2010), stranica 114.

A.„Specijalni ambasador SAD-a za ratne zločine Pierre Prosper pozvao je trojicu američkih ambasadora iz regiona (iz Srbije, Hrvatske i Bosne) da dođu u Haag kako bi se sastali s predstavnicima MKSJ. Dve uspomene naročito su upečatljive. Prva se odnosi na to da smo direktno od Carle del Ponte čuli da se zvaničan pristup njene kancelarije temelji na stavu da su svi ratni lideri svih strana krivi za ratne zločine, a da zatim razmatra koji su to određeni zločini i kako da dokaže njihovu krivicu. Takvo gledište tada mi se učinilo – i još mi se čini – pogrešnim po mnogim osnovama.“

Je li gospodin Montgomery vjerodostojan svjedok?

Kakva je reakcija ostale trojice?

Stavovi Carle del Ponte nisu „pogrešni po mnogim osnovama“, to je imperijalna bahatost, degradacija prava na komunističke čistke i nacističke pogrome.

3.     U svojoj knjizi La Caccia – Io E I Criminali di Guerra, u 10. poglavlju “Zagabria, dal 1999 al 2001“, na stranici 254. piše:

Jedan od tužitelja Suda, Kanađanin dobro poznat u krugu po svojoj duhovitosti i dosjetkama, služio se aforizmom kojim je dobro isticao razliku između Srba i Hrvata koji su pokušavali ometati rad Suda: “ Srbi su kopilad,” govorio je, “dok su Hrvati podmukla kopilad.”

1.        Taj tužitelj suda, Kanađanin, služi se govorom mržnje.

1.1. Del Ponte upotrebljava trajni glagol „služiti“ (upotrebljavati). To znači da to nije bila „dosjetka“ jednom upotrjebljena, već uobičajeni način šovinističkog i rasističkog karakteriziranja HRVATA – „podmukla kopilad“.

1.2. Carla del Ponte prenosi riječi jednog od tužitelja suda bez ikakvih ograda, a to znači da se ona s takvim mišljenjem u cijelosti slaže. I to trajno u skladu sa značenjem glagola „služiti“ (upotrebljavati).

2.                  Potpuno mi je nejasan izostanak bilo kakve reakcije na takav profašistički način govora o jednom narodu. Mene interesira da li je u ozračju takvog mišljenja napisana optužnica protiv mene.

Da sam, kojim slučajem, ja, Slobodan Praljak, napisao ili izrekao takvu kvalifikaciju bilo kada, u bilo kojoj formi prema bilo kom narodu ili skupini u vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije, dobio bih samo zbog toga 5 godina zatvora. Želim saznati da li na sudu u Haagu vrijedi: „Quid licet Iovi, non licet bovi.“ Želim saznati da li međunarodne organizacije koje su osnovale sud i koje se brinu o njegovoj pravičnosti, podržavaju taj stav, izrečen u spomenutoj knjizi.

II.

Tužiteljstvo me uspoređuje s nacistima a moje djelovanje s holokaustom.

Pa da opišem ulogu Goeringa s kojim likom bi, po tužiteljstvu, ja trebao biti sukladan.

-         Taj je Goering smjestio svoje Židove (Muslimane) u svoju vikendicu i brinuo se o njima.

-         Smjestio je svoje Židove u stan u Zagrebu, hranio ih i liječio.

-         Išao je na snajpersku vatru kod vojarne JNA u Grabovini kako bi spasio žene svojih neprijatelja.

-         Tijelom zaštitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama.

-    Izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijetnjom oružja. Ne sam.Logor su držali pripadnici HOS-a – pretežito Muslimani.

-         Izvlačio ranjene Židove – Muslimane iz bolnice u istočnom Mostaru. Ne sam.

-         Organizirao izvlačenje, prebacivanje i smještaj 15 000 Židova – Muslimana iz Stoca i Dubravske Visoravni splavom preko Neretve + 3 000 automobila. Ne sam.

-  Prevezao ranjenu Muslimanku – Židovku helikopterom iz istočnog Mostara u Split. Ne sam.

-         Židovsku (muslimansku) obitelj s djetetom oboljelim od leukemije preuzeo kod Uskoplja i prebacio u Split na liječenje. Omogućio im stjecanje hrvatskog državljanstva kako bi na teret hrvatskog proračuna mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Ne sam.

-         Organizira gradnju ceste spasa za Židove – Muslimane kako bi mogli otići u drugu domovinu. Goeringovu, u Hrvatsku. Ne sam.

-         Vodio ih i borio se sa Židovima – Muslimanima braneći i oslobađajući Mostar, Čapljinu, Travnik i Konjic, itd. Ne sam.

-  Pustio na svoju ruku zarobljene Židove – Muslimane, zarobljene poslije sukoba u Rami – Prozoru.

-         Spriječio osvetu nakon sto su Židovi – Muslimani počinili zločin u Uzdolu. Ne sam.

-         Isto to vrijedi i za Doljane i Grabovicu. Ne sam.

-         Kad je trebalo i osobno provodio konvoje s hranom za Muslimane – Židove i konvoje s oružjem i onda kada su 3. K A BIH i 4. K A BIH i 6. K A BIH i dijelovi K A BIH krenuli protiv Goeringa na zapadne granice BIH i u luku Ploče. Nakon sto su potpisali primirje sa Srbima. Ne sam.

-         Itd. Itd.

-         Goering – Praljkovo ponašanje u Sunji ću preskočiti.

-         Takvim se ponašanjem postaje ratni zločinac sukladno logici tužiteljstva.

Tužitelj citira Goetheova „Fausta“ – o zrcalu u koje se moramo pogledati. Moji su actus reus moje ogledalo, moj smisao i moja bit, jer proizlaze iz mens rea onoga što nazivamo Slobodan Praljak.

Nažalost, suci Prandler i Trechsel odbili su prihvatiti mojih 150 svjedoka, koji svjedoče o činu i aktu i djelu optuženog Praljka, svjedoče istodobno i o općoj situaciji u kojoj su takva djela nužna, nažalost ne uvijek i dovoljna.

A nikako ne razumijem pravnu proceduru koja mi zabranjuje svjedočiti o Mladićevim dnevnicima.

III.

ŽALIM LI ŽRTVE?

Da, žalim sve nevine žrtve svih ratova.

Posebno žalim žrtve onih petstotinjak ratova poslije 1945. a dogodili su se i događaju se usprkos svim moralističkim filipikama koje svakodnevno slušamo.

Posebno žalim za svakim onim djetetom koje umre od gladi svake 4 sekunde ovoga našeg realnog vremena.

Mir u diktaturi je priprema za rat. Što duža i gora diktatura, to je vise akumulirane negativne energije, to je više krvi i zla poslije.

Radilo se o Titu ili Sadamu, isto je.

I nisu krivi oni koji sruše diktatora i poslije se trude umanjiti zlo koje se javlja snagom fizičkih zakona, nego oni koji su omogućili i šutnjom produžili trajnost diktatoru.

Isto vrijedi i za Jugoslaviju poslije Tita i za Irak poslije Sadama.

Ono sto tužitelj naziva nacionalizmom, kod Hrvata je bila potreba za slobodom, i nacionalnom i građanskom.

U tom smislu ja sam hrvatski nacionalist.

Ne odričem se nacionalne politike dr. Franje Tuđmana jer je ta politika stvorila RH I omogućila opstanak BIH kao države.

Ne odričem se smisla i pravnog utemeljenja HZ-HB, izraza volje Hrvata u BIH, suverenog i konstitutivnog naroda u toj državi.

HZ HB, krhkom organiziranošću, omogućila je stvaranje HVO-a koji je 1992. obranio BIH i jug Hrvatske, a 1993. spriječio ostvarenje agresivnih planova A BIH.

A)           Muslimanska politika i A BIH, nemoćni da vrate od JNA i VRS-a zauzete teritorije (dobrim dijelom i zbog moralnom ljudskom umu neshvatljivog embarga na oružje) krenula je u ofenzivu prema HVO-u. Oslobađajući BIH od Hrvata počinili su zločine – Konjic, Čapljina, Doljani, Bugojno, Grabovica, Uzdol, itd., itd.

Činjenice su na raspolaganju i za ubijene i za protjerane i za zatvorene Hrvate.

Društveni su odnosi uzročno-posljedični a pokrenuta spirala zla ne opravdava zločin, ali bitno smanjuje mogućnost provedbe prava. Ma tko god, na papiru, bio zadužen to raditi.

Svugdje i uvijek je tako.

HVO se branio od agresije i 1992. i 1993. i 1994. a dužnost zapovjednika je ne izgubiti rat.

Moja savjest je čista.

IV.

Sudski je proces tumačenje zakona i interpretacija činjenica.

Sudski proces je retorički i kao takav ne traži apsolutnu istinu, već istinu koja je vrlo vjerojatna (van svake razumne sumnje), kojoj se teško ili nikako ne može proturječiti.

U iznalaženju takve istine nije dovoljno znanje, već je potrebno umovanje, potreban je logos – racionalno i logično argumentiranje.

Podatci i činjenice, izjave, statistike…u argumentaciji ne znače ništa ako nisu logičnim zaključivanjem dovedeni u vezu s tvrdnjama.

Tek povezivanjem različitih znanja možemo se približiti istini.

U ovom procesu potrebna su znanja iz sociologije, sociologije rata, znanja o društvima u kojima je potpuno razorena i državna i društvena struktura, u kojima se pojedinci vraćaju u prirodno stanje, potrebna su znanja iz ratne psihologije, znanja ratnih vještina, oruđa, stvarnog sadržaja pojma vojske, itd., itd.

Moguće pogreške u interpretaciji činjenica su i vjerojatne i kobne.

  1. Pretjerana i kriva redukcija pojmovnog aparata i logične povezanosti.
  2. Zaključivanje na osnovu krivih pretpostavki.
  3. Izbjegavanje usporedbe sličnih sustava i fenomena.
  4. Lagodno (intelektualcima tako drago) izjednačavanje pojma „moći“ i pojma „htjeti“ „željeti“, i
    1. Lagodno upiranje prstom u krivce što svijet nije skladan njihovoj volji i predodžbi.

Sve su to polja logičkih mogućih grešaka u konačnoj prosudbi.

Nadati je se da će se časni suci pridržavati strogih znanstvenih metoda i spoznaja.

IV. -1

U prošlom stoljeću, da ne spominjem daleku prošlost, u sudskim je procesima osuđeno više desetina milijuna ljudi.

Po zakonima rasnim (SAD, Pretorija), diktatorskim, vjerskim, nacističkim (Njemačka, Srbija, Slovačka, NDH), fašističkim (Italija), komunističkim (SSSR, Jugoslavija, Mađarska, Kina) itd i tome slično.

Sudska retorika predugo je bila pod utjecajem nerazumnih društvenih i političkih sila i zbog toga je i sama osuđivana.

Nažalost, nedovoljno.

Kako ne bi završila u moralnom beznađu, krajnje je vrijeme da postane ono što mora biti – razuman i uman proces.

Imam li se prava nadati?

IV-2

Kakvi god da jesu zakoni ovog suda, oni ne vrijede za Amerikance.

Za ostale narode vrijede zakoni stalnog suda (ICC – Međunarodni krivični sud) a ti se opet zakoni razlikuju od ovih ovdje (ICTY – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju), po kojima se meni sudi.

Time je ukinut važan uvjet sudske retorike a taj jest „Princip ravnopravnosti sudionika u sudskom procesu“.

Citiram PERELMANA:

„U odnosu u kojem je nejednakost bitno obilježje odnosa među ljudima, nema osnove za razuman i uman proces“.

V.

Nisam kriv!

I ne mislim pritom na osjećaj krivnje.

Hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta –  znam da nisam kriv.

Časni suče Antonetti; ako vaša presuda bude suprotna mom zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakog mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti.

Ako spoznam pogrešku, izdržavat ću kaznu jer ste vi pravični.

Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i propustom.

Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primijenjena spoznaja neke od društvenih znanosti:

Pa postane moguće ono što nije bilo moguće,

Pa postane jednostavno ono što nije jednostavno,

Pa moć da se nešto učini postane prosta zamjena za želju ili htijenje,

Onda ću ja biti u zatvoru samo zato jer je sud sila.

A to zbilja ne bi bilo ništa novo.

Mojih pola sata je isteklo.

***

Zato mi ponovno tražimo od vas:

Vratite nam naše branitelje i iz Bosne i Hercegovine, koje ste vi zatočili ili već i osudili bez dokazane krivnje! Oslobodite i generala Praljka i njegove suborce Jadranka Prljića, Bruna Stojića, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, jer njihovom presudom samo pokazujete želju za definitivnim eleminiranjem Hrvata iz BiH. Tako ćete spasiti svoju čast i čast svih vas, jer po tome koliko ste bili pravedni i časni sudit će vam povijest.  

 

Mi, Hrvati, samo to od vas tražimo …

akademik Smiljko Ašperger

akademik Slaven Barišić

akademik Andrej Dujella

dr. sc. Zvonimir Janko, Prof. Emeritus der Universitaet Heidelberg, dopisni član HAZU-a

akademik Dubravko Jelčić

dr. sc. Henrik Heger Juričan, Sveučilište Pariz-Sorbona, dopisni član HAZU

Ante Jurić, nadbiskup u miru

akademik Andrija Kaštelan

akademik Josip Pečarić

akademik Stanko Popović

prof. dr. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački

dr. sc. Zvonimir Šeparović, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, član Europske akademije znanosti i umjetnosti

prof. dr. sc. Miroslav Akmadža, povjesničar

dr. sc. Mato Artuković

prof. dr. sc. Ivan Bakran

doc. dr. sc. Josipa Barić, Split

dr. sc. Osor Barišić

doc. dr. sc. Zlatko Begonja

dr. sc. Ivana Benzon

dr. Charles Billich, umjetnik

prof. dr. sc. Mihovil Biočić

dr. sc. Vjekoslav Boban, prof., Zagreb
dr.sc. Srećko Botrić, Sveučilište u Splitu
dr. sc. Miljenko Buljac, profesor i književnik

prof. dr. sc. Zvonko Čapko, Rijeka

doc. dr. Ivica Čatić, Katolički Bogoslovni Fakultet, Đakovo

prof. dr. sc. Marin Čikeš

dr. sc. Ambroz Čivljak

prof. dr. sc. don Josip Čorić

prof. dr. sc. Vera Čuljak   

prof. dr. sc. Ante Čuvalo

prof. dr. sc. Vladimir Ćepulić, Zagreb

prof. dr. sc. Vlado Dadić

prof. dr. dr. h. c. Nikola Debelić

doc. dr. sc. Antun-Ante Delić, dragovoljac Domovinskog rata, Grubišno Polje

prof. dr. Josip Delić, umirovljeni professor KB fakulteta Sveučilišta u Splitu

prof. dr. sc. Slavica Dodig

prof. dr. Serđo Dokoza

dr. sc. Žarko Domljan, prvi predsjednik Hrvatskog sabora

doc. dr. sc. Pero Draganić, dr.med.

prof. don Ilija Drmić, Vinica

prof. dr. sc. Boris Dželalija, infektolog, Medicinski fakultet Split

prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović

dr. sc. Nikša Glavić

prof. dr. sc. Vinko Grubišić

dr. sc. Željko Hanjš

dr. sc. Zdeslav Hrepić, izv. prof.

dr. sc. Julije Jakšetić

dr. sc. Domagoj Jamičić, znanstv. savjet.

dr. sc. Zvonimir Janović, redoviti sveučilišni profesor u mirovini

prof. dr. sc. Branko Jeren

prof. dr. sc. Vlado Jukić

dr. sc. Držislav Kalafatić

prof. dr. sc. Damir Kalpić

prof,. dr. sc. Duško Kardum

prof. dr. sc. Ivan Karlić, KBF Sveučilišta u Zagrebu

Vladimir Katović, Professor of Chemistry, Wright State University, Dayton, OH

prof. dr. sc. Milica Klaričić Bakula

prof. dr. sc. Ivan Kordić

dr. sc. Mirna Koscec

prof. dr. sc. Srećko Kovač, Zagreb

prof. dr. Slavko Kovačić, Split

dr. sc. Goran Kozina, Varaždin

dr. sc. fra Smiljan – Dragan Kožul, Duhovni ravnatelj Pokreta krunice za obraćenje i mir

prof. dr. sc. Šimun Križanac, Sesvete

prof. dr. sc. Mario Krnić

dr. sc. Nikša Krstulović 
prof. dr. sc. Stipe Kutleša, Zagreb
prof. dr. sc. Ante Lauc
doc. dr.sc. Inga Lisac
Marko Magdalenić, prof., dirigent - Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb
prof. dr. sc. Ivan Malčić

Zvonimir Marić, profesor u trajnom zvanju na Građevinskom fakultetu u Osijeku, bivši generalni konzul RH u Pečuhu

dr. sc. Ivan Marcelić, Split

prof. dr. Jozo Marević

dr. sc. Ivica Martinjak, Zagreb

prof. dr. sc. Marko Matić, Sveučiliste u Splitu

prof. dr. sc. Božidar Matijević

dr. sc. Miroslav Međimorec, redatelj, hrvatski branitelj, diplomat

prof. dr. sc. Vine Mihaljević

dr. sc. Mario Mikolić, veleposlanik u m.

prof. dr. sc. Vladimir Mikuličić, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Zagreb

prof. dr. fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak u  Mostaru u ime 1275 mostarskih Napretkovaca

prof. dr. sc. Milan Nosić

prof. dr. Dubravka Oraić Tolić

doc. dr. sc. Tado Oršolić

dr. ing. Marijan Papich, Vancouver, Canada

prof. dr. Mladen Parlov

prof. dr. sc. Davor Pavelić

dr. sc. Ivan Perić, red. prof.

prof. dr. sc. Nedjeljko Perić

prof. dr. sc. Marijana Peruzović

prof. dr. sc. Ivan Petrović

prof. dr. sc. Franjo Plavšić

prof. dr. sc. Ružica Pšihistal, Filozofski fakultet u Osijeku

dr. sc. Stjepan Razum, arhivist i povjesničar

prof. dr. Adalbert Rebić, sveučilišni profesor u mirovini

Prim. dr. sc. Darko Richter, Zagreb

prof. dr. sc. Dubravka Sesar, FFZG

prof. dr. sc. Sven Seiwerth

dr. sc. Ivo Soljačić, prof. emeritus

dr. sc. vlč. Mirko Šimić,, ravnatelj, Caritas Vrhbosanske Nadbiskupije, Sarajevo

prim. dr. sc. Tatjana Šimurina, dr. med., anesteziolog, Zadar

prof. dr. sc. Marija Šiško Kuliš, dipl. ing. str.
Đuro Tikvica, profesor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu

prof. dr. sc. Zdravko Tomac

prof. dr. sc. Kosta Urumović

dr. sc. Trpimir Vedriš, viši asist., FFZG

dr. Mile Vidović, svećenik, Split

dr. sc. Zlatko Vučić

prof. dr. sc. Tomislav Živković

dr. sc. Darko Žubrinić, red. prof.

dr.  Edward Slavko Yambrušić, Washington,  D.C. USA

Marko Abram, student, Split

Ankica Abramović, USA

Duško Abramović, Toronto, Canada

Ivica Abramović, USA

Nevena Abramović, Toronto, Canada

Dražen Adam, dipl. ing.

mr. sc. Goranka Adam, dip. ing.

Zvonimir Ajduk, dipl. ing. građ., Split

Marko Alagić, dragovoljac Domovinskog rata, Dugo Selo

Ivan Alpeza

Katica Amidžić Peročević, Zagreb
Jozo Andrić, service manager
s. Marija Slavomira (Kata) Andrijević

Viktor Arbanas, Osijek / Baden

Stjepan Asić, dizajner, predsjednik AHK

Marko Aščić, dipl. ing. el.

don Miljenko Babaić, kat. svećenik., ratni vojni kapelan

Ante Babić, Canbera

Damir Babić

Ivan Babić, književnik

Ivana Babić, prof.

Kati Babić, Canbera

Ankica Babin, prof.

Ante Babin, dipl. ing. brodogradnje, Kaštel Stari

Rade Bacelić

mr. sc. Zlatko Bacinger, predsjednik Bratovštine Petra Zrinskog - Časni stol Čakovec

Petar Bačić, Rijeka

Ivona Baća

Lucija Baća

Niko Baća

Miljenko Bađun, ing.

Dragutin Balaško, USA

Ante Balić,veteran  Domovinskog rata 1992.-1995., Split

Ivan Balić, Split

Mara Balić

Stipan Balić

Ana Ban

Miro Banović, student

Vicko Baraban, Švicarska

Lucija Barac, Adelaide, Australija

Mladen Barać, prof., Slavonski Brod

Tomislav Baranjek

Ana Maria Barbir

Marko Barbir

Milenko Barbir

Steven Miro Barbir

Josip Barić, Wickliffe, SAD

Vladimir Barišić

Marica Barišić, nastavnica, Austrija

dr. Željko Barišić, stomatolog i književnik

Krešimir Barković, muzejski radnik, Paris, Francuska

Mate Barun, Melbourne, Australia

Đurđica Bastjančić, prof., Zagreb

Iva Bastjančić, stud., Zagreb

Ivan Bastjančić, dipl. ing., Zagreb

Anita Bašić

Bernarda Bašić

Daran Bašić

Đivo Bašić, Dubrovnik

Ivan Bašić

Ivanka Bašić

Janja Bašić

Kristina Bašić

Ljubica Bašić

Nada Bašić

MIlan Bašić, Zagreb

Nikola Bašić, pisac, Vis

Stanko Bašić

Tomislav Bašić

Tomo Bašić

Pero Baternik, Australia

Dinko Batur, umirovljeni bojnik HV i HRVI, Zagreb

Dragutin Bauman, ing kem., član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Mate Bekavac, geodet, Zagreb

Suzana Bekavac, pravnica, Zagreb

Tatjana Bekić. dr.med., Zagreb

Ante Belas, Trogir

Darko Belović, kap., Rijeka

Ivan Beljan, Split

Mislav Benčević, dipl. krim. u inv. mirovini , Samobor

Tomislav Benčik, Pula

Tea Benzon, Split

Zdenka Benzon, dr.med.

Joan Beram, Sydney, Australia

Katica Beram, Toronto, Kanada

Marijana Beram, Melbourne, Australia

Marko Beram, Melbourne, Australia

Mile Beram, Sydney, Australija

Šime Beram, knjigovodja Sydney Australija

Šime Beram, moler, Melbourne Australija

Šime Beram, umirovljenik Sydney Australija Simon Beram, Sydney, Australia

Tomislav Beram, Tajnik HOP-a za Australiju i Novi Zeland

Tomislav Beram, Predsjednik Hrvatskog međudruštvenog odbora za zajednicku suradnju, Sydney, Australia

Viktor Beram ,Toronto, Kanada

Natalija Bernardić Slavonski Brod

Krešo Bešlić, Zagreb

Petar Bezjak, ekonomist, bivši predsjednik Hrvatskog studentskog zbora

Ivan Bićanić, ing., Zagreb

Marija Bićanić, umirovljenica, Zagreb

mr.sc. Nikola Bićanić, profesor filozofije i publicist, Zagreb

Mario Bijelić, Petrinja

Pero Bijelić, Petrinja

Ante Bilić, Canberra, Australia

Branimir Bilić, umirovljenik, Zagreb

Franc Bilić

Ivanka Bilić, umirovljenica, Zagreb

Mario Bilić, visoka str. spr.

Stanislav Bilić, strojarski tehničar, Krško, Slovenija

Tomislav Bilić, stroj. teh., Zagreb

Vicko Bilić, umir.

Vlatko Bilić, dipl. ing. arh, Zagreb

Margarita Biškup

Igor Bjelik, dipl. ing.

Mirta Bjelik

Marija Bjelik

Blaženka Blaženović-Franjić, dipl. oec., Bjelovar

Goran Blažević, dragovoljac DR

Vide Blažević, Dubrovnik

Ivan Blažić, Melbourne

Mile Boban, Austin, Texas

Gordana Bogdanović, Sydney, Australia

Josip Bogdanović, Sydney, Australia

Mirjana Bojanić, umirovljenica, Pariz

Jago Bojcić, Australia

Ante Bokanović, student povijesti i zemljopisa

Petra Bolanča, dipl. tur. kom., Zadar

Tomislav Bolanča, dipl. oec., Zadar

Franjo Boras

Kate Boras      

Tomislav Boras

Vanda Boras Podravac, B.A.Soc.Sc., Canberra, Australija

Damir Borovčak, dipl. ing., publicist

Slavica Bors, ugostiteljstvo, Australia

Drago Boščić, ing. el.teh.

Slavica Boščić

Nevenko Bošković, Samobor
Dragan Bošnjak, razvojaceni branitelj, Mostar

Marjan Bošnjak, glavni tajnik stranke Jedino Hrvatska

Marko Bošnjak, umirovljenik Mostar, otac poginulog branitelja

Mirko Bošnjak, Split

Zdravko Bošnjak, dipl. inž., Zagreb

Josip Božičević, Osijek

Ivan Bradvica, dipl. ing. građ., pjesnik

Dinko Bradvica

Ane Brajević

Pero Brajević

Ivan Brdar, umirovljenik, USA

Slavica Brdar, USA

Ante Brekalo, USA

Dragica Brekalo

Ivan Brekalo

Ivanka Brekalo, USA

Klaudia Brekalo

Mario Brekalo

Tomislav Brekalo

Ivan Brkić, Slavonski Brod

Žarko Brkić, odvjetnik, Zagreb

Kristijan Brkljačić, dipl. ing. brodog., K. Stari

Ivan Brozović, Bjelovar

Ana Bruketa, USA

Anton Bruketa, gospodarstvenik, USA

Karlo Bruketa, USA

Marijan Bruketa, USA

Mile Bublić, USA

Vesna Bublić, Bjelovar

Janko Bučar, književnik

Hrvoje Budimir
Mirjana Budimir
Ljiljana Budimir Rogić

Siniša Budimlić, poduzetnik

Slavica Budimlić, trgovkinja

Vlado Budimlić, hrvatski branitelj

Ivan Bukovac, Županja

mr. sc. Barbara Bulat

Andrija Bulj

Branko Butković, poduzetnik, Zagreb

Jasna Butković, Velika Gorica

Kristina Butužin, Bjelovar

Marija Buzdon, USA

Kristijan Cerovski, Velika Gorica

Vinko Cerovski

Čedomil Cesarec, dipl. ing., Varaždin

Lisa Ciaravalotti - Galić, Woodbridge

Juraj Cigler, dipl. inž. građ., Čakovec

Milan Ciliga, dipl. ing. elektrotehnike

Joso Cindrić, USA

Danica Cirjak, Canbera

Šime Cirjak, Canbera

Ante Cogelja, New York, SAD

Darinka Colak, Offenburg

Ferdo Colak, filozof i publicist, Njemačka

Rafael Corluka, Stuttart

Višnja Corluka, Stuttgart

Maja Crgonja, Melbourne
Nikola Crgonja, Melbourne

Ivanka Crkvenac, Bjelovar

Ante Crnjac, student, Široki Brijeg

Pavao Crnjac

Zeljko Crnjac

Mate Cule, Australia
Tomislav Culjaga
Lovro Cunjak, Sydney, Australia

Nada Cunjak, Opatija

mr.sc. Vjekoslav Cunjak, Opatija

Marko Curać, novinar

Ivo Curić, ugost.

Josip Curić

Niko Curić, ugost.

Darko Cuvaj, Bjelovar

Marija Cvelbar, dipl. inž.

Ivanica Cvijanović, USA

Nikola Cvijanović, gospodarstvenik, USA

Veronika Cvitković, profesorica engleskog jezika, Buenos Aires

Mladen Cvitan, branitelj, Tribunj

Toni Cvitan, umirovljenik, Tribunj

Milica Čačić, USA

Zvonko Čačić, gospodarstvenik, USA

Ante Čarapina, dipl. economist

Marija Čatlak, oec.

Joško Čelan, novinar, Split

Dubravka Čepelak Žeželj, prof. logopedije

Marijan Čepelak, ing. geologije

Pejo Čičak

Tomislav Čiček, dipl. ing., Kaštel Stari

Duško Čikan Rijeka

Zoran Čikan Rijeka

Ante Čizmić, prof., Zadvarje

Katica Čizmić, prof., Zadvarje

Marija Čokljat, prof.

Davorka Čović, dipl. iur.

Geard Čujić, referent marketinga, München, Njemačka

Marina Čujić, prodaja, München, Njemačka

Ivanka Čuljak, prof.

Srećko Čuljak, dipl. oec., Zagreb

Marijo Ćukušić, Vranjic

Dušan Čugura

Franko Čugura

Marija Čugura

Domagoj Čunko, ing.

Berislav Čuvalo, hrvatski radio sat  USA

Ikica Čuvalo, prof.

Mate Ćavar, pjesnik i publicist, Zagreb

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., Zagreb, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Ružica Ćavar, oec., Tomislavgrad

Tomislav Ćorić

Marko Ćubelić, svećenik, Split

Alojz Ivan Ćuk, Student sveučilište Victoria, Melbourne
Ante Marko Ćuk, područni upravitelj Honda, Australia
Jela Ćuk, upravitelj puničke tvrtke 
Jozo Ćuk, Melbourne, javni hrvatski djelatnik preko 50 godina
Kate Jelena Ćuk, student sveučiiste Victoria, Melbourne
Anto Ćurić, dipl. ing. el. u mirovini, Zagreb
Anto Ćurić, liječnik, Split
Ante Ćutić, dipl. ing., Buenos Aires
Ema Ćutić, profesorica, Buenos Aires
Marija Dadić, nastavnica

Ruža Daničić

Tomislav Domagoj Ćuk, student sveučiliste RMIT Melbourne

Aleksandar Debenjak, dipl.ing.sumarstva  u mirovini, Pariz, Francuska

Ivanka-Janka Debenjak-Magas, dr.med.internist u mirovini, Pariz, Francuska

Monika Degmečić

Nikola Degmečić

Mile Dejanović, Sydney, Australia

Dubravko Deletis, Zagreb

Mladen Deletis

Dubravka Deletis

Ivana Derek, Njemačka

Zlata Derossi, prof., Zadar

Josip Deškin, dipl. ing. stroj.

Željka Devaj

 Katica Devčić, umirovljenica, Buenos Aires

Mirko Dijanek 

Miroslava Dodig (r. Hefter)

Dragi Ante Doljanin, Hrvace

Franjo Dragaš, Petrinja, Hrvatska

Jakov Dragušica,, svećenik, Split

Ilija Dražetić, USA

John Dražetić, gospodarstvenik, USA

Ljubica Dražetić, USA

Ante Drmić, Švicarska

Anka Drnasin, dipl. oec, Split

Mirica Dubčić

Nikola Dubčić

Marija Dubravac, pjesnikinja, Australia

Marko Dubravac, Australia

Dražen Dugan, Sesvete

Kristina Dugan, Sesvete

Nikola Dugandžić, svećenik

Pero Dugandžić, Sydney, Australia

Malkica Dugeč, prof., hrvatska pjesnikinja

mr. sc. Danijel Dugonjić, dr. vet. med.

Josip Dukić, USA

Stipe Ćipa Dukić, kat.  Svećenik

Viktor Dukić, Košute - Trilj

Hrvoje Duvnjak, strojarski tehničar, Zagreb

Krešimr Duvnjak, dipl. ing., apsolv. filoz i relig. kulture, Zagreb

Davorin Dužević, dipl. oecc., Makarska

Ivica Dužević, oecc., Makarska

Ivo Dužević, psihijatar, Makarska-Split 

Dragutin Dvojković, univ. mag. med. dent., Zagreb

Tomislav Đonlić, prof.

dr. Tomislav Djurasović, München
s. Klaudija (Ana) Đuran, OSU

Andro Đurović

Katica Đurović

Zvonko Erceg, Zagreb
Niko Eres, član Predsjednišva Hrvatskog svijetskog kongresa Njemačke

Suzana Fanjek, umirovljenica, Melbourne, Australija

Vanja Fazlić
Vesna Fazlić

Ecija Fijamengo, Melbourne, Australia

Mario Filipi, politolog, novinar, pisac i publicist, teško stradali dragovoljac Domovinskog rata

Gordana Filipović, Mostar

Ivan Filipović, pomorac

Mirna Filipović-Koscec, dipl.  ing. kem. u mirovini

Damir  Findrik, dipl. ek.

Stjepan Fiolić, Argentina

Tomislav Fleković student Bjelovar

Katica Franjić, Canbera

Sime Franjić, Canbera

Dubravka Frković, Buenos Aires

Francisco Frković, student, Buenos Aires

Hrvoje Frković, Buenos Aires

Tomas Frković, ravnatelj Katoličke škole, Buenos Aires

Stjepan Furdek, Sydney, Australia

Marko Gabrić

Dragan Galić, hrvatski branitelj, Široki Brijeg

Gordana Galić, razvojačeni dragovoljac HVO-a

Ivan Galić, Toronto

Ivanka Galić, Australia

Janja Galić, USA

Josip Galić

fra Klement Galić, Tomislavgrad

Marija Galić, Toronto
Marijan Galić, Toronto

Marinko Galić

Marko Galić, USA

Mira Galić

Mladen Galić, umirovljeni dragovoljac Domovinskog rata

mr. sc. Željko Galić, dipl. iur.

Tadija Galić, Woodbridge 
Marijana Galinović, umirovljenica, Buenos Aires

Slavko Galiot, profesor povijesti, doktorant arheoloških znanosti 

Dino Ganić

Milan Gašparović, Stuttgart

Drago Gavran, Canbera

Ante Gavranić, Sydney, Australia 

Ante Gelo, USA

Ivan Gelo, USA

Petar Gelo, urednik i voditelj Hrvatskog radio programa Melbourne

Stana Gelo, USA

Danica Glavaš

Vlado Glavaš

Edi Glavić pomorac

dr. Mato Glavić, liječnik u mirov.

Nane Gleđ

Ante Gotovac, Zagreb

Josip Gotovac, Zagreb

Marica Gotovac, Zagreb

Tanja Gotovac, Zagreb

David Gradinjan

Ante Grasić, Melbourne, Australia

Cecilija Grbac, USA

Ivan Grbac, USA

Mate Grbac, Merrylands, Australia

Vanja Grbac Gredelj, dr. med.

Frano Grbavac,  poduzetnik,  Zagreb

Mate Grbavac,  student,  Zagreb

Josip Grbavac,  student,  Zagreb

Jadranka Grbić

Stanka Grbić-Vušić visoka str. spr.

Joško Grenc

Matija Grgat, prof. hrvatskoga jezika

Domagoj Grgić, Zagreb

Drago Grgić, Canbera

Elza Grgić, Canbera

Hrvoje Grgić, Zagreb

Ivan Grgić, Zagreb

Ljubo Grgić, Canbera

Maria Grgić, Kanada

mr. sc. Marijan Grgić, Zagreb

Matija Grgić, Kanada

Milka Grgić, Kanada

Nicole Grgić, Kanada

Stjepan Grgić, Kanada

Vinko Grgić, prof., ravnatelj, dragovoljac Domovinskog rata, bosanski Hrvat 

Vinko Grgić, dipl. ekonomista, Kanada

Zorka Grgić, Zagreb

Andrija Grgurević, umirovljenik, Geelong, Australia

Josip Grilec

Iva Grisogono, Zagreb

Ivana Grković, dipl. iur.

Damir Grošinić

mr.sc. Marko Grubišić,predsjednik Hrv. Drustva politickih zatvorenika (podr.Zagreb)

Jelena Guć

Josip Gunjača

Pero Gunjina, Zagreb

Marija Ruža Habunek Fiolić, Argentina

Elvira Hafner, domać.

Marija Hafner

P. Vatroslav Halambek, SJ, Radio Vatikan

Branko Haubrich, iur., Mostar

Ivan Haubrich, Mostar

Ivanka Haubrich, Mostar

Manda Haubrich, Vinkovci

Marta Haubrich, Mostar 

Ivana Haubrich – Mihovilović, Bol na Braču

Petar Hinić, član Časnog suda Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke

Brankica Hodak, Zagreb

Ljiljana Hodak, Sesvete

Marko Hodak, Zagreb

Martina Hodak, Sesvete

Mateja Hodak, Sesvete

Nenad Hodak, Zagreb

Stjepan Hodak,  Sesvete

Anđela Hodžić, profesor

Elamer Hodžić, student

Damir Horvat, Bjelovar

Branko Hrkač, samostalni likovni umjetnik, dragovoljac Domovinskog rata

Dora Hrkač

Rade Hrkač

mr.sci. Karino Hromin Sturm logoraš, diplomat, prof. ekonomist, politolog, član Znanstvenog društva ekonomista RH i više institute

Sanjin Hublin, Rijeka

Alojzije Hude, Bjelovar

Kristijan Hude, Bjelovar

Marija Hude, studentica Bjelovar

Jozo Hrsto, Gold Coast, Australia

Stanko Hrubi, Stuttgart, Deutschland

Mladen Ibler, dr. med.

Ante Ilić, Sydney, Australia

Katarina Iskra, medicinska sestra

Frane Ivanisević, umir. pukovnik HV-e

Darija Ivanković 

Nevenka Ivanković, Stuttgart

Mira Ivanković, Sydney, Australia

Stanko Ivanković, Sydney, Australia

Alan Ivčec

Marija Ivček

Kata Ivezić, Stuttgart 

Petar Ivezić, Stuttgart

Petar Ivizić, umirovljenik, Stuttgart

Kornelija Ivoš

Laura=Katarina Jagodić

Šime Jakelić, inženjer elektrotehnike, Zageb

Anto Jakovljević  

August Janeković

Branka Janeković

Vesna Janes, specijlist med. biokemije, mag, sc., Pittsburgh, USA

Branko Jazić, Sydney, Australia 

Marija Jelak, Đurđevac

Andjelka Jelović, USA

Cvetko Jelović, USA

Marko Jerčinović, dipl. inž. fizike, Zagreb

Vanja Jeren, dip. iur. u mirovini

Marija Jeshke (Sesar), Frankfurt na Maini-pri njemačkojoj državnoj željeznici

Antonija Jolić, dipl. teolog

Stipe Jolić, dipl. teolog

Ana Jović, dipl. ing. građ., Umag

Josip Jović, novinar 

Marija Jozanović, Canbera

Pava Jukić

Pero Jukić, Melbourne, Australia

Petra Jurčević, Varaždin

Tomislav Jurčević, predstavnik FUJIFILM-a za sjeverozapadnu Hrvatsku

Ante Juričev-Sudac, dipl. ing.

Josipa Juričev-Sudac, dipl. ing.

Mirjana Juričić 

Andrija Jurić

Radoslav Jurić, Melbourne

Branko Jurisić, Toronto
Marija Jurisić, Toronto

Ilija Jurković, Melbourne, Australia

Ivan Juroš, dipl. ing. elektro., Zagreb

Vlade Juroš, stroj. inž., umirovljenik

Andelko Jurun, Buenos Aires

Mladen Kadoić, Bjelovar

Marijan Kajmak

Damir Kalafatić, dipl. ing. kemije, u m.

Marija Kalafatić, dipl. ing. kemije, u m.

Hrvoje Kalinić, dipl. ing.

Ilija Kapetanović, Leonay, Australia

Lela Kapetanović, Leonay, Australia

Nediljko Karadža, Stuttgart

Iva Karamatić

Jure Karamatić

Stipe Karaula, USA

Zora Karaula, USA

Mira Kasumović, Buenos Aires

Ljiljana Katičić, dipl.ing. MLD, Zagreb

Ivan Katić, industrijalac, USA

Slavko Katić, industrijalac, USA

Douglas Kezele, Toronto

Dragica Kipre

Katarina Kipre

Niko Kipre

Pavo Kipre

Ana Kirchmayer-Wonnemann, Osnabrücker Symphonieorchesterm, Njemačka

mr. art. Eva Kirchmayer Bilić, Muzička akademija Zagreb

Sonja Kirin, Toronto

Antun Kljunak

Teica Kljunak

Matko Klaić, Varaždin

Ivan Klarić, dipl. ing. građ. u mirovini

Miroslav Klarić

Tereza Klier, službenica u uredu za mirovine, Njemačka

Domagoj Knez, Nuštar

Nikola Knez, President, iFilms LLC

Vanja Knez, Nuštar

Jure Knezović

Mate Knezović, odvjetnik, predsjednik Obitejske stranke
mr. sc. Bože Kokan, muzejski kustos, Split
Mile Mijo Kokan, ing.
Josip Kokić 
Alojzije Kokorić, ing., Tribunj

Ante Kokotović, Penrith, Australia

Stipe Kokotović, Penrith, Australia

Frane Kolak, Zagreb

Nada Kolak, dr., Australia

Darko Kolić, Švicarska

Ante Kolobarić, Grude, BIH

Marija Komar

Nikša Koncani, dipl. ing, Vodice, Srima

Albina Konjevod, dipl. ing.

Marijan Kopljarević, Virje

Mladen Kostić, Stuttgart, Njemačka

Ivan Kostrenčić JP, Perth, W.A. Australija

Ante Kovač, dipl. ing. geod.

Dominik Kovač, Canberra, Australia

Marija Kovač, umirovljenica, Zagreb 
Stjepan Kovač, prevoditelj, Njemačka
Tomo Kovač

Kata Kovačević, Australia

Mladen Kovačić, umirovljenik, Pašman

Jozo Krajinović, Australia

Kata Krajinović, Australia

Milica Krakan, Švicarska

Sanaj Kralik, Bjelovar

Ante Kraljević, književnik, Zagreb

Jozo Kraljević, profesor u mirovini, Mostar

Radoslav Kraljević, dipl. ing. stroj.

Dino Kramer, dipl.ing. strojarstva

Marija Kramer, prof

Ante Krišto, Split

Ante Krišto, Zagreb-Toronto

Vesna Krizmanić, Australia

Mato Križanac, pukovnik  

Vesna Križanac, umirovljenica, Sesvete

Doma Križić  

Gerhard Križić

Marijana Križić

Mate Križić

Milan Krnjajić, umirovljenik, Novo Mesto

Petar Krnjajić, umirovljenik, Stuttgart

Petar Krnjajić, Medulin

Marija Kruhek, Zagreb

Mladen Krulić, USA

Dr. Petar Kružić, Stuttgart

Zvonimir Kuharić, dipl. ing. strojarstva, Zagreb

fra Ante Kukavica ofmCap

Stipe Kulaš, Penrith, Australia

Ante Kunek, dr. vet., Australija

Ivan Kunek, Melbourne

Miroslav Kušek, dipl. iur.

Mirjana Kutle, Marčana

Ana Kuzman

Joško Kuzman

Maja Kuzman

Ana Landeka, Vinkovci

Ivan Landeka, Vinkovci

Krešimir Landeka, Vinkovci

Božo Lasić

Krešimir Lasić

Matija Lasić

p. Vjekoslav Lasić

Marko Latincić, Rim

Ivana Lazo, služb.

Luka Lažeta, Zagreb

Milan Lažeta, dipl.ing. naftnog rudarstva, u mirovini, Zagreb

Mirko Lažeta, Split

Silvija Lažeta, dipl. iur., Zagreb

Zdravka Leindl, Umag

Mladen Leko, Accountant, Canberra Australia

Paulina Leko, Event Manager, Canberra Australia

mr. sci. Šime Letina, publicist, Washington, DC

Ante Lijić, Split

Sanja Lipnjak, Zagreb

prof. Ive Livljanić, veleposlanik u m.

Ankica Lojkić, socijalni radnik

Mladen Lojkić, publicist

s. Jelena Lončar

Nikola Lončar, umirovljenik, Sydney, Australija

Želimir Lončar, dipl. ing. strojarstva

Barbara Lorković, USA

Slavko Lorković, gospodarstvenik, USA

Dubravka Lošić, slikarica

Fabijan Lovoković JP, publicista, Sydney, Australia

Jakov Lozar, student, Berlin

Zdravko Lozar, poduzetnik, Berlin

Andja Luburić, hnrtv, Australia

Ljubo Luburić, Australia

Mark Luburić, Australia

Ana Lučić, dopisnica Hrvatskog Krugovala Toronto

Franjo Lučić, prof.

Jadranka Lučić, tajnica Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Jelena Lučić

Ivica Luetić, novinar

Agustin Lukanović, Sydney, Australia

Željko Lukašević, d.i.g.

Andja Lukenda, BiH

Branka Lukenda, kućanica, Njemačka

Darko Lukenda, BiH

Filip Lukenda, BiH

Ivan Lukenda, soboslikar & ličilac (Njemačka)

Jozo Lukenda, umirovljenik, Zadar

Krunoslav Lukenda, diplomirani ekonomist, Zadar

Mato Lukenda, BiH

Stipan Lukenda, BiH

Mate Luketić, USA

Ivo Lukić, St Marys, Australia

Mira Lukić, USA

Petar Lukić, USA

Roza Lukić, St Marys, Australia

Ana Lukšić, umir.

mr. sig. Ivan Lulić

Luka Lulić

Martin Lulić, Sydney, Australia

Zvjezdana Lulić 

Vlado Lušić, bivši TV novinar – dobitnik nagrade Golden Gavel  (Zlatni sudački čekić)

Damir Ljubičić, ing. telekomunikacija, Zagreb
Davor Ljubičić, poduzetnik, Podstrana, Hrvatska
Mijo Ljubičić, Sydney, Australia
Vera Ljubičić, Sydney, Australia

Ante Ljubić

Štefica Madračević, Stuttgart

Ivana Madunić, oec., Tomislavgrad

Melita Mađer, dipl. oec., Zagreb

Blažena Magdić, umirovljenica

Ivan Magdić, umirovljeni časnik HV

Goran Majić, Munchen
Mate Majić, dipl. ing.
Mirjana Emina Majić, književnica, Sydney, Australija
Marijan Majstorović, novinar, izdavač i publicist
Melita Majstorović, prof. 
Mira Majstorović 
Ivan Malčić 
Josip Malović

Anka Maljković, umirovljenica

Marijan Maljković, student

Mijo Maljković, hrvatski izumitelj

Radica Maljković, textilni tehničar

Ankica Mandarić, dipl. oec. u mirovini, Mostar

Gordan Mandarić, el.tehnicar u mirovini, Mostar

Luca Mandarić, umirovljenica, Sarajevo

Velimir Mandić, dipl. teolog, Zagreb

Zorica Mandić, ekonomistica, apsolventica teologije, Zagreb

Ante Mandir, Stuttgart

Ivo  Marčinko, Dubrovnik

Ante Marević 

Antun Margaretić, dipl. ekonomist

Kate Margaretić, ugostitelj

Niko Margaretić, umirovljenik

Sanja Margaretić, službenik u općini

Terezija Margaretić, prof. u mirovini

Vlaho Margaretić, visoka stručna sprema

Željko Margaretić, carinski službenik

Ivan Maričić

Andrija Marić, gosppodarstvenik, USA

Ivan  Marić, umirovljenik, Stuttgart

Marko Marić, dipl. inž. strojarstva, Njemačka

Mijo Marić, Dipl.-Kfm., predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj, Berlin

Mila Marić, Stuttgart

dr. Radoslav Marić, ABOBGYN

Davorka Marić, Bjelovar

Mile Marić, Bjelovar

Dijana Marinić

Bogomir Marinović

Vjekoslav Marjanović, iur u mirovini, Pješčana Uvala

Dragica Marjanović, radnica u mirovinai, Pješčana Uvala

Iva Marjanović, glumica, prvakinja HNK

Paula Markač

Marijana Markanović, Bjelovar

Bobo Markić, P. Eng., Mostar

Marinko Markić, Toronto, Canada

Renata Markić, Toronto, Canada

Mario Marcos Ostojić,, predsjednik Hrvatske republikanske zajednice

Anamarija Markulin, dr. med., Zadar

Ankica Markulin, prof.

Ivo Markulin, kap. d. pl., Preko

Hrvoje Maršić, student

Josip Maršić

Slobodan Maršić, dragovoljac Domovinskog rata

Tomislav Maršić, Nuštar

Zdenka Maršić, Nuštar

Željko Maršić, Nuštar, satnik HV u mirovini

Anita Martinac, dipl. iur, Mostar

Ana – s. Janja Martinović

Danica s. Zlatka Martinović

Mara s.Ana-Marija Martinović

Jagica Marušić, USA

Kruno Marušić, USA

Stipe Marušić, Split

Amelija Maslać, USA

Miško Maslać, umirovljenik, USA

Gordan Masnjak, Pokret Stop progonu hrvatskih branitelja

Krešimir Mašić, Nuštar

Tomislav Mašić, Nuštar

Ivo Mašina, umirovljenik, USA

Dubravka Matanić, dipl. oec., Velika Gorica

Antun Mateš, akademski slikar

Stanko Matešić, Australia

Jelena Matešić, Australia

Marko Matić, dipl. pravnik, književnik i publicist

Pero Matić, USA

Sofija Matić, USA

dr. Josip Matjan, die

Gojko Matković

Margarita Matković, diplomirana učiteljica, Zadar

Marij Matulina,sociolog u mirovini, Zadar

Pavao Medić, svećenik, Split

Mile Medved, USA

Milka Medved, USA

Vjeko Medvidović, ing. građ., Zadar

Robert Merlin

Snježana Merlin

Edvard Meštrović, Split

Neva G. Mihalić

Vlasta Mihavec, dipl.oec. (NGO ISTINA)

Marko Mikulandra, dramski pisac

Paulina Mikulić, PhD Candidate, Monash University, Clayton, VIC Australia

Cvjetko Milanović, umirovljenik, Adelaide, Australija

Marica Milanović, umirovljenica, Adelaide, Australija

Adelka Milat

Ante Milat

Gojmir Milat

Ivan Milat

Kristina Milat

Iva Miličević, Canbera

Jago Miličević, USA

Jelena Miličević

Mara Miličević, USA

Nedjeljko Miličević, industrijalac  USA

Pavao Miličević, gospodarstvenik  USA

Stjepan Miličević, Canbera

Vinko Miličević

Renato Milić

mr. sc. Ante Milinović, Zagreb

Ilija Miloš

Anđelka Milošević,mr. sc., seizmologinja u. m.

mr. sc. Ivica Mintas, dipl. ing. građ.

Ante Mioc, Bregenz, Austria

Pero Mioč, književnik, književni prevodilac i kazališni redatelj, Šibenik

Mirela Mišić, Mostar, BiH

mr. sc. Martin Mišković, dipl. ing. el., Vinkovci

Anamarija Mlikota, Zagreb

Ante Mlikota, umirovljenik, Zagreb

Antonio Mlikota, Zagreb

Brigita Mlikota, Dugo Selo

Franjo Mlikota, Sjeverna Dakota

Gordana Mlikota, Zagreb

Ilija Mlikota, umirovljeni dočasnik dragovoljac Domovinskog rata i HRVI, Zagreb

Ivan Mlikota, elektroničar, Zagreb

Jasna Mlikota, dipl. oec., Zagreb

Jure Mlikota, Sjeverna Dakota

Ljilja Mlikota, Sjeverna Dakota

Matej Mlikota, vatrogasac, Zagreb

Mato Mlikota

Milivoj Mlikota, Split

Pavao Mlikota, umirovljeni dočasnik dragovoljac Domovinskog rata i HRVI, Dugo Selo

Ante Mlinarević

Anamarija Modrić, dipl. ing. elek.

Jure Modrić, dipl. inž. el., Sesvete

Mate Mrvica, St Marys, Australia

Miro Mucić, oecc., Makarska

Nikola Mulanović, Mokošica

Domagoj Musa, dipl. ing., magistar

Nada Mustapić

Niko Mustapić, umir.

Mario Mužinić, Sv. Nedjelja

Mirjana Mužinić, Sv. Nedjelja

Ivan  Nađ, Velika Gorica

Ankica Nakić, Split

Artur Nalis, Melbourne, Australija

Katica Nalis, Melbourne, Australija

Ivica Nekić

Zoran Nevistić, dipl. ing. brodogradnje, Rijeka

Roko Nikolić ,Victoria, B.C. Kanada 

Pero Novak, industrijalac, USA

Josefina Novković, USA

Alfred Obranić, dipl. ing. geolog., predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Varaždin

Snježana Ocvirk, Bjelovar

Darko Omrčen, Osijek

Boris Ora, electričar, Sydney, Australija

Nicolas Oreb, Buenos Aires

Ana Orlović

Martina Orlović

Mate Orlović

Sibijana Oršolić, prof.

Marijan Osmak

Mario Osmak, Bjelovar

Vinko Ostojić, publicist, Zagreb

Mato Ozanić, Perth

Ivica Pacarek, hrvatski branitelj , Toronto
Melita Pacarek , Toronto

Michael Pack, Engleska

Mirta Padovan Nakić, prof.

Sebastijan Palić

Nikola Pandžić

Zvonimir Pandžić, dipl. inž., Zadar

Ranko Pandža, umirovljeni časnik HV i HRVI, Omiš

Marko Panov

Mladen Panjako, kap., Rijeka

mr.sci. Josip Papković, dipl. inž. fiz.

Marija Papković, dipl. iur.

Drago Parancin, Sydney, Australia

Drina Pavković, Canbera

Gojko Pavković, Canbera

Iva Pavković, prof.

Ivan Pavković, Canbera

Mara Pavković, Canbera

Marko Pavković, dipl. ing.

Mladen Pavković, novinar i publicist

Davor Parlov, Split

Marija Peakić-Mikuljan, književnica

Ankica Pečarić, prof.

Jakob Pejić, Sydney, Australia

Joško Pejković

Gustavo M. Peirano Mitoš, Dipl. Civil Engineer, Buenos Aires, Argentina

Juraj Peresin, umirovljenik, Port Moody, British Columbia, Canada

Nadaja Peresin, umirovljenica, Port Moody, British Columbia, Canada

Demokrita Perić, Tomislavgrad

Ivan Perić, Tomislavgrad 

Josip Perić, dipl. ing., Zagreb

Marija Perić,dipl. oec., Tomislavgrad

Martina Perić, dipl. oec., Tomislavgrad

Stipan Perić, dipl. oec., Tomislavgrad

Ivo Perišić, Split, dipl. ing. matematike

Ante Perković, mr., prof. fizike i vjeronauka, Rakov Potok

Mario Perković, Varaždin

Katarina Peročević, mag.iur., Zagreb
Frane Peruzovic, dipl. ing.

Alojzije Petračić

Višnja Petrak, Buenos Aires

Branko Petričević, dipl. ing.

Kata Petričević, ing.

Domagoj Ante Petrić, publicist, novinar, politički analitičar, Zagreb

Saša Pilić

Marijan Pinhak, dipl. ing.

Zlatko Pintarić, dipl. ing. stroj., Courgevaux

Miroslav Piplica, predsjednik Austrijsko-Hrvatske zajednice za kulturu i šport, Beč

Tomislav Pipunić, Melbourne, Australia

Dubravko Pižeta, dipl. ing. el. u m., Zagreb

Vesna Plazibat, Split

Husein Plečić, Melbourne, Australia

Ilija Plockinjić, Ludwigsburg, Deutschland
Zdenka Plockinjić, Ludwigsburg, Deutschland
Tomislav Plockinjić, Ludwigsburg, Deutschland

Jasenka Polić Biliško, prof.

Stjepan Poropatić, dipl. inž.,  Stuttgart

mr. sc. Boris Posavec

Adriana Premuž, Buenos Aires

Ana Premuž, Buenos Aire

Mario Premuž, Buenos Aires

Pedro Premuž, Buenos Aires

Vlasta Premuž, Buenos Aires

Ivica Pribanić, pjevač crkvenog zbora Crkve Sv.Duha u Požegi

Ivica Primorac, prof, dragovoljac Domovinskog rata i časnik HV-a u miru

Marijo Primorac

Vera Primorac, hrvatska književnica rođena u Mostaru

Josip Primus, hrvatski branitelj

Mladen Prkačin, hrvatski branitelj, Solin

Mile Prpa, pravnik, slikar, pjesnik i columnist

Jelena Pržić, Bjelovar

don Vinko Puljić, Siegen

mr. sc. Andro Purtić, Beč, Austrija

Nada Putica, umir.

Mira Radičević, dipl. oec., Zagreb

Ivo Radman, dipl. ing. Velika Gorica

Katarina Radman, nastavnica, Velika Gorica

Pavo Radman, Velika Gorica

Slavko Radman, Velika Gorica

Jura Radocaj, Sydney, Australia

Petar Radoš

Katija Radović, prof.

Luko Radović, ekon.

Ivana Radman, Velika Gorica

Hrvoje Raguž, prof.

Ilija Raguž, economist

Ivana Raguž, umir.

Kazimir Raguž, USA

Marinko Raguž, dipl. iur., Stolac

Mate Raguž, USA

Spaso Raguž, pomorac

Vid Raguž, umirovljenik, USA

Zrinka Raguž, frizerica

Dražen Rajić, dipl. oecc.

Iva Ramljak, student, Zagreb

Petra Ramljak, student, Zagreb

Zdravka Ramljak dipl.iur., Zagreb

Magda Ranogajec, umirovljenica, Hobart, Tasmania

Prim. mr. sc. Miljenko Raos, dr. med.

Dražen Raspudić, mag. ing. aedif., projektant

Ivica Ravić dr.med.vet., asistent na Poljoprivredno-prehrambeno -tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Mostaru

Nedjeljko Ražov, obrtnik  USA

Branko Reić, d. i. građ., Zagreb

August Rizek, Buenos Aires

Julie Rocha - Galić, Toronto

Ivan Rodin, USA

Marica Rodin, USA

Marija Rodin, umir.

Ivica Roso,  München, Njemačka

Ivo Roso, Geelong, Australia

Ruzica Roso, München, Njemačka

Zdravko Roško, Software Architect

Nikola Rukavina, Osijek

Rebecca Rupert - Sovulj, Alliston

Ida Rusan, studentica, Zagreb

Vjera Ružević, Zagreb

Hrvoje Saban, Zadar

Marinko Sabljić, Virovitica

Mladen Sadaić, Bjelovar

Ljudevit Sakal , dipl. ing., Grubišno Polje

Daniel Samardžić, St Marys, Australia

Darko Saraga, Melbourne, Australija

Željko Sarf, Sisak

Mladen Schwartz, publicist

Marija Sekulić, Australija

Martin Sekulić, Australia

Barbara Selesi, umirovljenik, Stuttgart

Ivan Sesar, ing. upp.

Vinko Sesar, Zagreb

Željko Sever, likovna akademija, Bjelovar

Roko Sikiric, zrakoplovni tehničar, Bibinje

Karolina Simić - Gelsomino, Toronto

Josip Sirić

Elvira Skelin

Jozefina Skelin, dipl. oecc.

mag. Jakov Skočibušić

Mato Skočko

Darko Skokić, dipl. inž., Valpovo

Olga, Skretić, Buenos Aires

Marija Slišković

Miroslav Slišković

Dujo Smokrović, Starigrad, Paklenica 

Renato Smokrović, Zagreb

Goran Smolec, teh.informatike, Bjelovar

Ljiljana Smolec, dipl. oec., Bjelovar

Josip Solić, Melbourne, Australia

Andrija Sovulj, Alliston
Filip Sovulj, Alliston
Mijo Sovulj, Alliston
Oliver Sovulj, Alliston

Dominik Stamać, dipl. ing. prom., Zagreb

Ivan Stančić

Josip Stanić

Jozo Stanić, Sydney, Australia

Marija Starčević, mr. phar.

Mirjana Starčević, dipl. oec., Grubišno Polje

Slavica Stefulić, Toronto
Vladimir Stefulić, Toronto

dr.Jadranka I.Stier, pedijatar

Ante Stojak, Zagreb

Ivana Stojak, Zagreb

Emilko Stojić, administrativni tajnik Obiteljske stranke

Miljenko Stojić, književnik, teolog i novinar

Mirko Strabić  

Darijo Strehovac, pisac, hrv. branitelj

Ana Sučić, dipl. ing., Zagreb

Bosiljka Sučić, Zagreb

David Sučić, Zagreb

Dubravko Sučić, dipl. ing., Zagreb    

Hrvoje Sučić, dipl.oec., Zagreb

Helena Sučić, oec., Zagreb

Ivan Sučić, dipl. ing., Zagreb

Jozo Sučić, masin. tehnik., Stuttgart

Mate Sučić, dipl.ing., Samobor

Matea Sučić, Samobor

Niko Sučić, Zagreb

Stipe Sučić, oec., Zagreb

Tomislav Sučić, dipl. ing., Zagreb

Miroslav Susilo, Kutina

Mate Sušac, prof.
Ivica Suton, dipl. ing., Zagreb
Božena Svetec
Zoran Svetec, Zagreb
Matija Šabarić, Bjelovar

Dragutin Šafarić, umirovljenik, Velenje, R.Slovenija

Bosiljka Šaravanja

Drago Šaravanja, prof., književnik

Mirko Šaravanja

Stanko Šarić, dipl. ing. građ.

Oskar Šarunić, novinar snimatelj

Liljana Šegedin, prof.

Zdravko Šegregur

Renato Šelj, predsjednik; za Udrugu HVIDR-a Črnomerec

Marko Šimat,dipl. inž., Zadar

Božena Šimek-Šuplika, medicinska sestra, časnica HV u mirovini, Varaždin

Mijo Šimić, dipl. ing., Mursko Središće

Bernard Šimović, Zagreb

Ivan Šimundić, dr. med., Split

Mirko Šimundić, dipl. iur. Zagreb

Elisa Šimunov, Buenos Aires

Graciela Šimunov, Buenos Aires

Tulio Šimunov, Buenos Aires

Jakov Šimunović, Knin

Andreja Šipić, dr. med.

Ladislav Šipić, dip. ing. elektroth.

Željana Škegro, nastavnica hrvatskog jezika i hrvatske književnosti

Petar Škorić, mag. novinarstva, Split

Karmen Škrinjarić, oec., Pula

Iva Šola, Mainz, Njemačka

Ivana Šola, Mainz, Njemačka

Nina Šola, Mainz, Njemačka

Pero Šola, Mainz, Njemačka

Robert Šola, Mainz, Njemačka

Tomislav Šola, Mainz, Njemačka

Anđelka Špančić, dr. med., Pakrac

Darko Španić, dipl. oec. u mirovini

Gabrijela Španje, Buenos Aires

Juan Španje, Buenos Aires

Davor Špehar, Sv. Nedjelja

Ivana Špehar, Sv. Nedjelja

Marko Špiranović, SAD

Zlatko Špoljar, procjenitelj kemijsko-tehnoloških šteta

Krešimir Štetić, dipl. inž. el.

Robert Šubert, Lipik

Smiljana Šunde, novinarka i publicistkinja

Eta Šurija, Sydney, Australia

 Magdalenu Šurjan, s. Mirjam, magistra katehetike, Kamerun

Marija Ines Šutija, Buenos Aires

Davor Švec

Ante Nadomir Tadić Šutra, prof., Knin

Darinko Tadić, prvi predstojnik Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice HZ-HB

Jure Tadić, Prozor-Rama

Miran Tadić, USA

Pero Tadić, književnik, Zagreb

Drago Tafra, Nelson Bay,  Australia

Emilija Tafra, Nelson Bay, Australia

Ivana Tanovitski, akademski glazbenik

Ratko Tasić, Bjelovar

Sanja Timosok, dipl. ing.

Kristina Tišljer, Bjelovar

Saša Tišljer, Bjelovar

Miroslav Todorić, Stuttgart

Ante Tokić, poduzetnik, Berlin

Danijel Tokić, Berlin

Ivan Tokić, Berlin 

Stjepan Tokić, dopredsjednik Stranke Hrvatskog Zajedništva, Split

Benjamin Tolić, prof.

Ivan Tomac, Fairfield, Australia

Željko Tomašević, mag.iur., član predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

mr. sc. Eduard V. Tomić, franjevac, Vareš

Rudi Tomić, potpredsjednik Saveza Hrvata BiH u Kanadi

Ruža Tomić, Tomislavgrad

Mile Tominac, poduzetnik, Sisak

Romano Tripalo, dr. med.

mr.sc.Snježana Trojačanec Skopje, Makedonija

Zvonimir Trusić, utemeljitelj Dragovoljaca

Zvonimir Josip Tumbri, dipl. ing. građ.

mr. Gordana Turić, dipl. inž., bivša zastupnica u Hrvatskom državnom saboru

Željko Turić, umirovljeni branitelj, Zadar

Vera Uglešić, prof., Zadar

Ana Uroš umirov.

Stijepo Uroš umirov.

Svjetlana Uroš služb.

Tomislav Uroš služb..

Ivica Ursić, neovisni novinar i publicist, Split

Sonja Urumović, dr. med.

Ana Uzelac

Kristina Uzelac

Marija Uzelac

Martina Uzelac

Tena Uzelac

Vladimir Uzelac-Kirby

Ivan Vakula, umirovljenik, Zagreb

Vera Valčić Belić, prof.

mr. sc. Ankica Valenta

Ninoslav Valenta, prof. TZK

Franjo Valentić, USA

Anđela Vancas

Antonia Varga, Buenos Aires

Đuro Varga, Buenos Aires

Danica Varošanac, Sydney, Australia

Božidar Veseljak , Stuttgart, Njemačka

Ante Veža, umir.

Jele Veža, umir.

Mario Veža, visoka str. spr.

mr. sc. Marija Vidić, Mostar

Đuro Vidmarović, književnik  
Ivan Vidović, Mostar

Marija Viro, ugost., Australia

Andjelko Vladić, umirovljenik  USA

Matilda Vladić, USA

Ante Vlahović, Buenos Aires

Domagoy Vlahović, Buenos Aires

Vesna Vlahović, Buenos Aires

Zdravko Vlaić, dipl. ing.

Ante Vojnović, svećenik, Split

Tomislav Vrančić

Berto Vranić, Kanada

Ante Vranjković

Natalija Vrban, dipl. oecc. 

Ante Vrbatović, svećenik, Split

Iva Vrdoljak, Australia

Ivan Vrdoljak, svećenik, Zadvarje

Denis Vrkasević  

Lidija Vrkić, Kruševo

Stipe Vrkić, Kruševo

mgr. sc. Carmen Vrljicak Verlichak, novinarka i spisatelica

Branimir Vrnoga

Stanko Vrnoga, svećenik

Ivana Vrnoga
Kosana Vrnoga
Vjekoslav Vrnoga

Ante Vucić

Marija Vucić

mr. sc. Jerko Vukas, Ambasador Republike Hrvatske, Bagdad

prof. dr. sc. Marija Vukelic-Shutoska, Skopje,  Republic of  Macedonia

Ana Vukić

Anka Vukić

Grozdana Vukić

Ivan Vukić

Krešimir Vukić

Marija Vukić

Mato Vukić

Nikša Vukić

Pavo Vukić

Tome Vukić

Blago Vukoja, Mostar

Zdravko Vukoja

Dušan Vuković, svećenik, Split

Pavao Vuković, svećenik, Split

Andrea Vuletić, dipl. iur.

Anđelko Vuletić, književnik

Ani Vuletić, dipl. ing. građ.

Lea Vuletić, dr. med. dent.

Božo Vuličević

Mirela Vuličević 

Mladen Vuličević

Vikica Vuličević

Petar Vulić, književnik

Jadranka Zanoški, dipl. oec.

Liza Zanoški

Milan Zanoški, inž., hrvatski branitelj

Petar Zanoški

Mladen Zelić, dipl. ing. elektrotehnike,. prof. matematike i fizike

Dragica Zeljko Selak, spisateljica
Katarina Zeljković, Oshawa
Nicholas Zeljković, Oshawa

Ana Zeruk, dip. ekonom., Stuttgart

Barbara Zeruk, Kontoristin, Stuttgart

Darko Zeruk, Sisak

Ivo Zeruk, umirovljenik, Stuttgart

Marko Zeruk, ing., Stuttgart

Stjepan Zetović

Ivan Zlopaša
Ivana Zlopaša, Široki Brijeg

Tonći Zokić, ing. brodostrojarstva

Anka Zovko, Clevland OH, USA

Blago Zovko, Clevland OH, USA

Branko Zovko, USA

Ivan Zovko, Clevland OH, USA

Jerko Zovko, Clevland OH, USA

Ljilja Zovko, Mostar

Maria Zovko, Clevland OH, USA

Mladen Zovko, Mostar

Radoslava Zovko, USA

Zoran Zovko, Široki Brijeg

Boze Zuro, Sydney, Australija

Gordana Zvjerković, dipl.ing. (prof.mentor.)

Amela Žaja, upravni pravnik, Zaprešić

Ante Žaja, akademski slikar, Zaprešić

Franka Žaja, domaćica, Aržano

Gordana Žaja, trgovac,Makarska

Marko Žaja, umirovljenik,Aržano

Ante Žanetić, bivši igrač Hajduka, zlatna kolajna Rim 1960, srebrena kolajna EURO Pariz 1960, Australija

Ana Žarko

Kata Žarko

Marija Žarko

Marko Žarko

Nediljko Žarko

Ivan Žigrović, dipl. ing., Sv. Ivan Zelina

Franjo Žgela, dip. ing. arh.

Lovre Žuljević, svećenik, Split

Anica Watson, Sydney, Australia

Valerija Weiss, modni asistent, Njemačka

pecaric@element.hr


‘Istina je voda duboka!’ #1

četvrtak, 14. lipnja 2012.

Govor Akademika Josipa Pečarića na predstavljanju u Splitu

jp

Prije svega dozvolite mi da vas sve lijepo pozdravim. Zahvaljujem se Hrvatskoj udruzi Benedikt za organizaciju današnjeg predstavljanja. Nadasve se zahvaljujem današnjim predstavljačima, prijateljima i imenjacima dr. sc. don Josipu Čoriću i Josipu Joviću, našem poznatom kolumnisti i publicist i bivšem glavnom uredniku doista slobodne Slobodne Dalmacije.Obično autor se treba na ovakvim predstavljanjima samo svima zahvaliti. Međutim, čini mi se da, igrom slučaja, možemo danas imati još jednog predstavljača, a da on to uopće i ne zna. Naime, kao da je na današnje predstavljanje mislio i naš vrsni  kolumnist Mate Kovačević kada je pisao svoju kolumnu od 8. lipnja 2012. za portal HRSvijet.Evo kako počinje njegova kolumna, tj. „njegovo predstavljanje“:

”Ono što je bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić radio tajno i na temelju nacrta novoga Memoranduma, novi je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić to bez dlake na jeziku objavio svijetu. Njegova izjava kako je Vukovar srpski te da u njemu Hrvati nemaju što tražiti prošla je u t.zv. međunarodnoj javnosti gotovo nezapažena, pa se po toj reakciji još jednom očitovao model međunarodne politike, koja je slično reagirala i na svojedobnu jugoslavensku i srpsku agresiju na Hrvatsku 1991. Tako je prešutjela i Nikolićevu izjavu kako nikad ne će priznati Kosovo, a reagirala je tek kad je ovaj zanijekao genocid u Srebrenici. Nu budući da je Srebrenica u raspodjeli teritorija pripala Republici Srpskoj, moglo bi se tumačiti i kako je međunarodni ugovor po kojem je taj gradić poslije rata pripao Srbima, zanijekao, kao i Nikolić, srpski genocid u Srebrenici. Aktualne reakcije nekih europskih političkih krugova mogu se zato svrstati u jednu vrstu verbalnoga rata protiv Sjedinjenih Država, koje su zahvaljujući suradnji s Hrvatskom te hrvatskim vojnim oslobodilačkim pothvatima Bljesak i Oluja, stvorile preduvjete za prekid rata u BiH i tako spasile stotinjak tisuća muslimana u UN-ovu zaštićenu području Bihać od opetovanja genocida iz Srebrenice, koji su, nota bene, mirno promatrali mnogi europski političari. Nu bez obzira što su Hrvati na čelu s predsjednikom Tuđmanom toliko pridonijeli oslobađanju područja u BiH te na taj način prisilili Srbe da završe rat i sjednu za pregovarački stol, jedan dio europskih političara, čije odbljeske i danas možemo čitati po hrvatskim medijima, za onodobno stanje u BiH i dalje okrivljuje bivšega hrvatskog predsjednika, što na političkoj razini, nije ništa drugo, nego prigovor zato što je Tuđman svojom politikom skršio uspostavu velikosrpskoga projekta, a time i opetovanje genocidnih pothvata na područjima koja su trebala pripasti Srbima. Taj se prigovor odnosi i na američku politiku Billa Clintona, koji tvrdi kako su samo on i njemački kancelar Hoelmuth Kohl bili uz Hrvate, pa je, na primjer cijela farsa od haaškoga suđenja hrvatskim generalima, upravo nekim središtima moći trebala poslužiti kao nastavak velikosrpskoga rata protiv hrvatske, ali i američke politike. Optužnice, a i prvostupanjske presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču ispisane su memorandumskim rječnikom Miloševićeve politike s početka rata iz devedesetih godina pa bi se i Nikolićevo nijekanje genocida u Srebrenici, po svom podrijetlu može pratiti sve do haaških tužiteljskih arsenala.”

Dapače, poznato je da su Amerikanci bili šokirani kada su shvatili da njihovi europski saveznici žele genocid u Bihaću da bi Srbe proglasili pobjednicima u ratu. Zato naše Pismo VS UN-a, koje je osnova ove knjige ima posebnu težinu, jer ukazuje na sve ovo o čemu piše Kovačević, koji i jest jedan od supotpisnika našeg pisma. Nevjerojatno je kako više od deset godina hrvatske vlasti i mediji uopće ne spominju da je najveće ostvarenje „Oluje“ upravo spašavanje Bihaća, ili kako je to rekao tadašnji američki vojni ataše u Hrvatskoj „spriječavanje genocida razmjera onih iz Drugog svjetskog rata. Nema dvojbe da je takvo ponašanje hrvatskih vlasti, glavnih medija i mnogih tzv. lijevih intelektualaca bilo zato da bi se u prvostupanjskoj presudi moglo reći:

„Gotovina je znao da Srbi odlaze pod topničkom paljbom, da je trebao znati da će neki Srbi ostati u “Krajini” te da je zbog toga trebao znati da će biti prilika za zločine, zbog čega su isti bili “prirodne i predvidive posljedice” zločinačkog plana progona Srba uz pomoć topničkog granatiranja.“

Dio o topničkom granatiranju sam po sebi je smiješan ako se znaju učinci tog granatiranja, a Sud je to znao.Prirodne i predvidljive posljedice pada Bihaća poslije onoga što se događalo u Srebrenici tom „sudu“ navodno uopće nisu poznate. To ne spominju čak niti obrane hrvatskih generala, niti spomenuti vojni stručnjaci. Zato ne vidim razloga zašto bih promijenio mišljenje o spomenutoj ekspertizi vojnih stručnjaka danoj još 17. siječnja 2012. Portalu HKV-a:

„Dakle, upitno je je li ova ekspertiza imala za cilj da se samo obrane hrvatski generali, ili želi skrenuti pažnju sa zasluga naših generala u sprječavanju genocida takvih razmjera kakav je bio samo u Drugome svjetskom ratu. Američki vojni ataše sigurno zna spomenute eksperte, pa bi ih mogao upozoriti i na ovaj najznačajniji učinak operacije „Oluja” i predložiti im da, bez obzira prihvati li „Sud” u Haagu njihovu ekspertizu ili ne, pokrenu postupak da se generalu Gotovini dodijeli Nobelova nagrada za mir!“

Kovačević dalje piše:

Zagrebački Srbobran, danas doduše pod imenom Novosti, inače pokrenut za vrijeme vlasti hrvatsko-srpske koalicije Ive Sanadera, ne konstatira uzalud kako Hrvati „za generale kojima se sudi, u cijelom svijetu pale svijeće i žale ih“, a stanoviti Dragan Paić s Petrove gore, na kojoj su Velikosrbi 1990. oštrili svoje noževe protiv Hrvata i muslimana, kako su “Oluja i Tuđman dovršili ono što je Pavelić započeo“.

Kovačević dalje u svom tekstu govori i o drugim događanjima u Hrvatskoj koji pogoduju novom  velikosrpskom uz;letu u Hrvatskoj. Međutim, treba uvijek biti svjestan da je to moguće samo uz pomoć mnogih Hrvata i hrvatske politike od 2000-te.  Naravno, nagrade za to su iznimno velike. Tako je npr. profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. sc. Ivo Goldstein trebao biti nagrađen redovitim članstvom u HAZU. S obzirom da je njegov neizbor posebno pogodio urednike “Slobodne Dalmacije” pretpostavljam da znate da sam tome i ja dao svoj doprinos. Upravo, komentirajući za portal HRSvijet Goldsteinov intervju u Slobodnoj Dalmaciji napisao sam i slijedeće:

“I na to je sjajno ukazao prof. Vladimir Mrkoci pišući  o Goldsteinovoj knjizi Croatia: A History.  Dakle, Mrkoci konstatira kako na str. 254. Goldstein tvrdi:

‘Hrvatska je opet bila ozbiljno kritizirana od međunarodne zajednice, i pokazalo se da su problematične srpske tužbe zbog genocidnosti Hrvata imale temelja.’

Prof. Mrkoci to komentira ovako:

‘Poslije Oluje Krestićeva tvrdnja o genocidnosti Hrvata za Goldsteina više nije ‘problematična’ već ima ‘temelje’

i to više nije samo Krestićeva već. Krestić-Goldsteinova teza.

’U tom, neposlanom pismu-čestitki Predsjedniku i Predsjednišvu HAZU (koje je također bilo ironično kao i ono poslano, JP) to sam komentirao ovako:

‘Usporedimo ovo s jednim drugim povezivanjem Oluje s pojmom genocida.Bivši američki vojni ataše u Republici Hrvatskoj i poznati obavještajac Ivan Šarac  i član kuće slavnih američkih obavještajaca u intervjuu objavljenom u “Hrvatskom listu” br. 361 od 25. 8. 2011. kaže:

‘Općepoznato je da je tri dana poslije general Gotovina bio u zapadnoj Bosni jer se operacija nastavljala dalje s ciljem da se zaštiti Bihać. Srbi su dobili nekoliko brigada pojačanja iz istočnoga dijela BiH i iz Srbije pa je Bihaću prijetila smrtna opasnost, opasnost da ta enklava padne, a onda i genocida takvih proporcija kakav je bio samo u Drugome svjetskom ratu.’

I dok naš kandidat sjajno povezuje Oluju s genocidnošću hrvatskog naroda, vidite kako je ovom američkom obavještajcu  genocid ako netko poslije Srebrenice hoće pobiti još nekih stotinjak tisuća muslimana. Ali nas ne treba čuditi takvo neprihvatljivo mišljenje jer je on očito hrvatskog podrijetla. Zato je mnogo značajnije za nas vidjeti kako je ovo Goldsteinovo povezivanje genocidnosti hrvatskog naroda s Olujom mnogo naprednije nego i kod nekih poznatih Srba. Tako jedan veoma poznati Srbin kaže:‘Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. (…) – Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. (…) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!’

Znate li tko je ovo rekao?

SLOBODAN MILOŠEVIĆ na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995. Vidite koliko je izuzetno dostignuće našeg kandidata koji je uspio povezati genocidnost hrvatskog naroda s Olujom, a čak ni Miloševiću to nije palo na pamet!”

Dodajmo ovome i nedavni prijedlog Slavka Goldsteina (savjetnika valjda i Predsjednika i Premijera) da se obilježavanju 5. kolovoza Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja doda i obilježavanje srpskih žrtava postaje očito kako bi djelovanje „Srbobrana“ i velikosrpske politike bili nebitni da nemaju tako veliku potporu u samoj Hrvatskoj.

Zato se nameće pitanje:

Što se promjenilo u Hrvatsko-Srpskim odnosima? Parafrazirajući Kovačevićev tekst možemo odgovoriti. Ne puno. Tadić i Josipović su se voljeli javno, a Nikolić i Josipović tajno.S druge strane, čini mi se da je gospodin s Petrove gore, kojega spominje Kovačević, još i preblag prema nama Hrvatima. Naime, “Oluja i Tuđman” učinili su mnogo gore od onoga što je Pavelić započeo. Sjetimo se da su, kako je rekao Milošević, “Oluja i Tuđman” od Srba napravili zečeve. A to je mnogo gore od bilo čega što se može napraviti ljudima, pa tako i od onoga što je Pavelić započeo, zar ne?Ali vratimo se našoj knjizi.

U svezi s njom ću vas upozoriti na poglavlje:

U SUSRET NOVIM  RASISTIČKIM  PRESUDAMA: GENERAL PRALJAK KAO INSPIRACIJA. I danas sakupljamo potpise za novo pismo VIJEĆU SIGURNOSTI UJEDINJENIH NARODA O HRVATIMA u BIH-u. A general Praljak nam nije samo bio inspiracija, već Pismo sadrži cijeli njegov završni govor u Haagu. Do danas je ovo drugo pismo potpisalo oko 1300 naših ljudi. Pozivam vam vas da im se i vi pridružite. To pismo bi trebalo poslužiti kao i treće knjige u ovom nizu. Dakle poslije “Rasizma suda u Haagu”, “Rasizma svjetskih moćnika” treba slijediti i “Rasizma svjetskih moćnika i njihovih slugu”.

Hvala!

Josip Pecaric

(pecaric@element.hr)


Drug don Camillo

Giovannino Guareschi

Image

Opis:

Peppone, komunistički gradonačelnik, prerušeni svećenik don Camillo i
još devetorica odabranih krenut će na nagradno putovanje, edukativni
izlet u radnički i socijalistiéki raj, Sovjetski Savez, S jednim ciljem: sve
dobro promotriti i poslušati kako bi pri povratku mogli objasniti prijate-
ljima i protivnicima kako je vedar život u radnoj zemlji socijalizma.
U okviru realnosti koju su do tada samo zamišljali; suočit će se sasum-
njama, razočaranjima i strahovima, a neočekivani i nepredviđeni doga-
đaji, neodoljivo komične, groteskne i paradoksalne situacie odkrivaju
kolika je snaga i prisutnost vjere čak i u sredini poput ruske.
Drug don Camillo, posljednji roman u svjetski popularnoj seriji roma-
na o don Camillu, bio je objavljivan u nastavcima u milanskom tjedniku
Candida 1959. godine komentirajući ondašnju taliansku političku
stvarnost. No, poznati talianski novinar, humorist i pisac Giovannino
Guareschi uspio je stvoriti djelo nesputaho vremenskim i političkim
okvirima koje se i danas čita s jednakim užitkom. Kao i tri prethodna
romana o don Camillu, i ovaj je poslužio kao i filmski predložak daleke
1965. godine.

 SADRŽAJ
Upute za uporabu
ZLATNA GROZNICA
UCIENA
U LAŽNOM RUHU
OPERACIJA RONDELLA
ODMOR NA POLJSKGM KREVETU
SVEMIRSKA ĆELIJA
POLITIKA NA PUTOVANJU
KRISTOV TAJNI AGENT
LIJE KAO IZ KABLA
TRI STRUKA PŠENICE
PARTIJSKA ĆELIJA SE ISPOVIEDA
U PREDVORJU PAKLA
SLATKA KAVA KOD DRUGARICE NADJE
BRODOLOM DRUGA OREGOVA
KRAJ PRIČE KOJOJ KRAJA NEMA

Upute za uporabu
Ovu pripoviest – posljednju po redu, iz serije “Mondo Pic-
colo-Don Camillo” – objavio sam u nastavcima u posljednjih
četrnaest brojeva (godište 1959.) rnilanskog tjednika Candido,
koji sam osnovao 1945. i koji je imao vaznu promidzbenu ulogu
u presudnim izborima u Italiji 1946. i znatno utjecao na poraz
Komunističke partije.
Candida više ne izlazi, prestao je u listopadu 1961., ponaj-
više jer su Talijani uslijed gospodarskog čuda i otvaranja prema
lijevici  potpuno izgubili zanimanje za sve éto vonja na antiko-
komunizam.
Sadašnji Talijani pripadaju generaciji ispravnih, savjesnih
antinacionalista, boraca za crnačka prava, a odgojeni su u školi
korumpirane politike, neorealističkih filmova i društveno-sek-
sualne lijeve književnosti.
Zbog toga, više nego generacija, to je degeneracija. (Kako je
lijepa bila uboga Italija iz 1945.!)
Vraćali smo se izgladnjeli iz koncentracionih logora i našli
Italiju u ruševinama.
Ali, nad jamama zalivenima vapnom, u kojima su se ras-
padale kosti naših nevinih mrtvaca, pirkao je svjez i čist vjetar
nade.
Koje li razlike izmedu sirote Italije iz 1945. i sirote Italije
milijarderke iz 1968.
Među neboderima gospodarskog čuda puše topao vjetar i
nosi prašinu koja smrdi na lešine, blud i govna.

6 Giovannino Guareschi                                                                                               U Italiji milijarderki koja živi svoj ‘dolce vita’, umrla je sva-
ka nada u bolji sviet. To je Italija koja nastoji zdruiiti odvratne
đavlove spirine i blagoslovljenu vodicu, dok se mnogobrojna
četa ljevičarskih svećenika (koji nimalo ne nalikuju na don Ca-
milla) pripravlja na blagoslov, u Kristovo ime, crvenih zastava
Antikrista.
Candida nije mogao preživjeti u crvenoj Italiji milijarderki i
zapravo je umro.
A pripovijest koja se pojavila 1959. u tim novinama, ako još
i živi koliko su uspjeli preživjeti njezini likovi, izvan je današ-
njeg vrjemena.
Njezina uglavnom dobrohotna polemika protiv komunizma
može, danas, biti prihvaćena i promatrana samo u vrjemenu u
kojem je nastala.
Čitatelj bi mogao, dakle, prigovoriti: “Ako je tvoja pripovijest
izvan vremena, jer su ljudi promijenili svoj stav prema komu-
nizmu, zašto je nisi ostavio da mirno počiva u Candidovu
grobu?”
Zato – odgovaram – što uvijek postoji malobrojna grupa koja
nije promijenila mišljenje o komunizmu i Sovjetskom Savezu,
te moram o njima voditi računa.
Prema tome, ovu svoju pripoviest namjeravam posvetiti
američkim vojnicima poginulima u Koreji, posljednjim junač-
kim braniteljima opkoljenog Iztoka. Poginulima u Koreji, pre-
živjelima i njihovim dragima, jer ni oni ne mogu promijeniti
mišljenje.
Posvećujem je i talijanskim vojnicima poginulima u Rusiji, i
šezdeset tisuća i trojici palih u ruke Rusima i nestalih u straš-
nim sovjetskim logorima, a da njihova sudbina još nije poznata.
Njima je posebno posvećeno poglavlje ‘Tri klasa pšenice’.
Ova moja pripovijest je posvećena i tri stotine emilijanskih
svećenika koje su ubili komunisti u krvavim danima oslobo-
đenja, te pokojnom Papi Piju XII. koji je izopčio komunizam i
njegove saveznike.
Posvećena je i primasu Mađarske, nepokorenom kardinalu
Mindszentyju ijunačkoj Crkvi Mučenici.

Drug don Camillo 7                                                                                                 Njima je posebice posvećeno poglavlje ‘Kristov Tajni agent’.
Posljednje pak poglavlje (‘Kraj priče koja kraja nema’) na-
mjeravam posvetiti pokojnom Papi Ivanu XXIII.
Zatim (neka mi bude oproštena slabost), ne samo iz onih ra-
zloga svima znanim nego i zbog jednog posve osobnog razloga.
U lipnju 1963., među izjavama koje daju novinama svjetske
ličnosti, pojavila se i izjava gospodina Auriola, socijalista, koji je
bio predsjednik Republike Francuske kad je papa Roncalli bio
apostolski nuncij u Parizu.
Na jednom mjestu gospodin Auriol doslovno kaze:
‘Jednoga dana, prvi siećnja 1952., prisječajući se svojih
svada s gradonačelnikom i zupnikom moje općine, poslao mi je
kao novogodiénji dar Guareschijevu knjigu ‘II piccolo mondo di
Don Camillo’ s ovom posvetom: Gospodinu Vincentu Auriolu,
predsjedniku Republike Francuske, za razonodu i duhovni uži-
tak. Podpis: a. J. Roncalli, apostolski nuncij”.
Don Camillo iz 1959. je isti onaj don Camillo iz 1952. i Ja sam
htio objaviti ovu pripoviest – iako je izvan vrjemena – za razon-
odu i (oprostite na uobraženosti) duhovni užitak malobrojnih
prijatelja koji su mi preostali na ovom smućenom svietu.
AUTOR
Roncole-Verdi, 16. kolovoza 1963.

Page 05

KRISTOV TAJNI AGENT
Talijanske su drugove očekivali u Grevincu: Voditelj Odjela
za agitaciju i propagandu dočeka ih na ulazu u selo i odvede u
sjedište seoskog sovjeta, a tu ih prvi sekretar Okružnog komite-
ta Partije i predsjednik kolhoza dočekaše odgovarajućim po-
zdravom, koji drugarica Nadja Petrovna doslovno prevede. Pep-
pone odgovori govorpčićem koji je prethodno napamet naučio, pa
na kraju i on zaplješće odgovarajući tako na aplauz koji je dobio.
Osim glavešina, bilo je tu i druglh, što su talijanski drugovi
shvatili iz naslova odgovornih drugova pri njihovu predstavlja-
nju: rukovodilac govedarstva, svinjogojstva, ratarstva, voćar-
stva, strojeva, i tako redom.
Dvorana za sastanke gdje se sve to zbivalo podsjećala je na
obično skladište, pored ostalog i zbog toga što je na sredini sta-
jao obični drveni stol s klupama i Lenjinova slika na zidu.
Kolhozni odbor za doček okitio je Lenjinovu sliku zelenilom
oko blistavog pozlaćenog okvira, ali ni to nije bilo kadro učiniti
prostor toplijim i gostoljubivijim. Taj nedostatak ispravio je
dugi stol velikodušno ukrašen praznim čašama i bocama punim
votke.

78 Giovannino Guareschi
Čašica votke ispijena naglo kao čaša emilijanskog vina čovje-
ka odjednom zagrije pa se Peppone začas našao u četvrtoj br-
zini. Tako, kad je drugarica Petrovna objasnila da je kolhoz
Grevinec medu najuspješnijima jer je dostigao vrhunac u proiz-
vodnji mlieka, svinja i žitarica, Peppone zatraži rieč i, stavši
pred druga Oregova, odlučnim glasom s odmjerenim stankama,
da bi drugarici Petrovnoj omogučio prevodenje, izgovori:
- Druže, ja dolazim iz Emilie iz pokrajine gdje su prie
ravno pedeset godina postojale, u Italiji jedine a u svietu riet-
ke, proleterske zadruge. Iz pokrajine gdje je ratarstvo vrlo me-
hanizirano, a mliečni, suhomesnati i žitarski proizvodi kakvo-
čom i količinom su među prvima u svietu. Ja i moji drugovi
smo u našem kraju osnovali zemljoradničku zadrugu koja je
imala čast da od sovjetske braće primi najvrjedniji poklon.
Peppone izvadi iz svoje kožne torbe snop fotografija i pruži
ih drugu Oregovu. Fotografije su pokazivale slavodobitni dola-
zak traktora marke “Nikita” poklonjenih emilianskoj zemljo-
radničkoj zadruzi “Nikita Hruščov”, te isti taj traktor prilikom
obrade oranica te iste zadruge.
Fotografije su kolale iz ruke u ruku i na sve su ostavile sna-
žan dojam, počev od druga Oregova pa nadalje.
- Raspad kapitalizma je u tieku – nastavi Peppone – nije
doduše dovršen, ali je pri kraju, a bolje od mene to vam može
objasniti drug Tarocci, koji je također iz moga kraja. Nuždno je
da povlastice zemljoposjednika i popova budu izbrisane s povi-
jesne ploče i da započne viek slobode i rada. Ostavivši po strani
sovhoze, za kolhoze tvrdim da su bili uzor našim zemljoradnič-
kim zadrugama, pa će te zadruge za kratko vrieme potisnuti
poljoprivredna dobra na kojima još vlada robski duh. Stoga je
razumljivo éto me u vaéim kolhozima zanima svaka, i najmanja
tehnička i organizacijska pojedinost. Želio bih da ti, druze Ore-
gove, zamoliš drugove rukovodioce kolhoza Grevinec da me de-
taljno upoznaju s potankim djelovanjem kolhoza i u najmanjem
sektoru.
Drug Oreov odgovori preko prevoditeljice da cijeni taj za-
htjev i obećava da će učiniti sve kako bi se udovoljilo opravda-
noj želji druga Pepponea.

Drug don Camillo 79
Porazgovori zatim s rukovodiocima kolhoza i na kraju dru-
garica Petrovna izvijesti Pepponea:
- Druže, tvoje posebno zanimanje za tehničku i organizacij-
sku stranu kolhoza primljeno je s općim odobravanjem. Ali, kad
bih ja ostala sarno na raspolaganju tebi i kolhoznim čelnicima,
tvoji drugovi ne bi mogli u potpunosti razgledati koihoz kako je
programom predviđeno. Na sreću, medu prisutnim tehničarima
ima ih koji će Vam biti u stanju svaku stvar raztumačiti i bez prevoditelja.
Petrovna zasta i dade znak pa se iz grupe rukovodilaca od-
voji tamnoputi mršavko od svojih trideset pet-četrdeset godina
u mehaničarskom kombinezonu.
- Odgovorni drug za mehanizaciju i opskrbu te koordinator
rada, Stephan Bordonny, Talijan – predstavi ga drugarica Pet-
rovna.
- Stephan Bordonny, sovjetski građanin – još odredenije
će mršavko, pa pruži ruku Pepponeu zagledan u Petrovnu
sovjetski gradaniri, kao i moja djeca.
Petrovna se nasmije da bi prikrila zbunjenost.
- U ravu si, Stephane Bordonny – ispravi se ona. – Mo-
rala sam reći talijanskog porijekla. Dok mi budemo razgledali
kolhoz, ti budi uz druga senatora Bottazzija!
ohita da stigne grupu, a don Camillo
Drugarica Petrovna pohita da stigne grupu, a don Camillo
pođe za njom ali, ga Peppone zaustavi:
- Ti druže Tarocci, ostat ćeš sa mnom i pomno zabilježiti
sve što ja reknem.
- Na zapovijed – kroza zube promrmlja don Camillo.
                 * * *
- Jesi li član Partije? – priupita Peppone mršavka dok su
izlazili iz barake seoskog sovjeta.
- Nije me još zapala ta čast – odgovori jednoličnim glasom
mršavko.
Bio je uljudan, ali hladan: dok je don Camillo bio pripravan
sa svojim notesom, građanin Bordonny je točno odgovarao na
svako Pepponeovo pitanje, ali bilo je očito da škrtari na riječi-

80 Giovannino Guareschi                                                                                           ma. Savršeno, do najmanje pojedinosti, poznavao je rad kolho-
za. Pouzdano je navodio činjenice i podatke, ali nista vise.
Peppone mu ponudi cigaru, ali je on pristojno odbi.
Jednostavnim “hvala” odbi i talijansku cigaretu koju mu je
ponudio don Camillo. Oko njih su drugi pušili, pa mršavko iz
djepa izvuče komadić novinskog papira, naprstak mahorke i
spretno smota cigaretu.
Posjetiše silos za žitarice, zatim hale sa stočnom hranom,
is sredstvima zaštite bilja i poljodjelskim ručnim alatom.
Sve lijepo sređeno i popisano.
U kutu stajaše nov novcat stroj, pa se Peppone zainteresira
za njegovu namjenu.
   – Njime se grebena pamuk – odgovori sovjetski gradanin
Stephan Bordonny.
Pamuk – začudi se don Camillo. – U ovom podneblju vi
uzgajate pamuk?
   – Ne – odgovori mršavko.
   – A sto će onda ovo ovdje? – ustraje don Camillo.
   – Pogrješka u raspodjeli – objasni mršavko. – Stigao je
umjesto stroja za prosijavanje žitnog sjemena.
Atomskim pogledom Peppone ošine don Camilla, ali se on
bio dohvatio klina i nije ga ispustao.
   – Zar vi pročišćavate sjeme grebenjačicom?
   – Ne. – ledeno mu odgovori mrsavko – služimo se prosija-
čicom vlastite proizvodnje, iz nase radionice i od nasih sirovina.
A oni kojima je stigla prosijačica, Čime će oni grebenati
pamuk?
To nije briga kolhoza Grevinec – odgovori mu mršavko.
Takve se grjeske ne bi smjele dogadati – podlo primijeti
don Camillo.
Vasa domovina ima tristo tisuća četvornih kilometara
površine – sluzbeno će mršavko – a Sovjetski Savez prieko
dvadeset dva milijuna četvornih kilometara.
Peppone namjerno nagazi don Camilla i priupita: A
jesi li ti, Stephan Bordonny, zadužen za ovo skladište?
                                                                                                                                   Drug don Camillo 81
 - Ne, ja samo ovdje pomasem. Da li vas zanima uzgoj 
stoke? 
 – Zanima me park poljoprivrednih strojeva. 
Hangar poljoprivrednih strojeva nije se predstavio u najbo-
ljem svietlu jer to bijase baraketina drvenih i slamnatih zidova,
s krovom od valovitog lima.
Ali, kad su jednom usli, ostadoše otvorenih usta. Na podu od
utabane zemlje nije bilo ni trunka nečisti, a savršeno poredani   
strojevi bijahu ulašteni kao za sajamsku izložbu.
Gradanin Stephan Bordonny poznavao je svaki stroj pojedi-   
načno od A do Ž: starost, učinak, snagu – sve to redomice, kao  
da mu je u glavi računalo.
U dnu barake bila je radionica, jedina prostorija od cigle. Bi-
jedna radionica s najnužnijim alatom i pomagalima, ali u tako   
savršenom redu da je Peppone bio ganut.
Na popravku Je bio jedan veliki gusjeničar, pa su dielovi mo-   
tora bili poredani na klupi. Peppone uze jedan dio, pa pogleda
gradanina Stephana.
 - Tko je ovo popravljao?   
 - Ja – ravnodusno odgovori Stephan.  
 - Zar na ovom tokarskom stroju? – usklikne Peppone po-
kazujući na stari, rasklimani stroj koji je možda podsjećao na 
tokarski stroj.
 - Ne – objasni mrsavko – rašpom.   
Peppone pogleda taj komad, pa zatim uzme sa klupe drugi i   
promotri ga s jednakim čuđenjem.   
U zid iznad klupe bila je zabijena komadina žljeza, a iz nje
je visila spagom pričvrsćena motka.   
Stephan uzme šilo i udari njime o motku koja zazvoni kao    i
zvonce.
 - Po njenu zvuku mže se odrediti je li izbalansirana - 
objasni mršavko odlažući šilo. – Treba imati dobro uho. 
Peppone skine sesir i obrisa znoj:
 82 Giovannino Guareschi
Stari svijet! – usklikne. – Bio bih se zakleo da je onaj
kod nas posljednji koji tako radi, a naprotiv, ovdje, usred Rusije,
naiđes na jos jednog takvog!
 - Koji je to “onaj”? – upita ga don Camillo.
 - Mehaničar iz Torricelle – odgovori Peppone. – Bio je fe-
nomenalan: pripremao je automobile za trke. K njemu su dola-
zili iz inozemstva. Bio je čovječuljak i ne bi za nj dao ni pet para.
Druge godine rata jedna engleska ptičurina koja je htjela srušiti
most na rijeci Stivone, pogodila je njegovu kuću. Ostao je pod
ruševinama, on, žena i dvoje djece.
 - Samo jedno dijete – ispravi ga sovjetski gradanin Ste-
phan. – Drugo je, na sreću, bilo u vojsci.
 Sada je boja glasa sovjetskog gradanina Stephana Bordon-
nya bila drukčija.
  – Drago mi je što se još netko sjeća mog oca – doda.
  Izadose iz radionice bez riječi. Vani je nebo bilo pred oluju.
  – Ja tamo stanujem – reče Stephan. – Hajde da se skloni-
mo prije poplave. Tamo ćemo pričekati da kiša prestane, i objas-
nit ću vam sve što vas još zanima.
  Stigoše u kuću upravo kad padoše prve kapljice. Bila je to
seoska kuća, siromašna, ali čista i prijazna, s prostranom kuhi-
  njom zadimljenih greda i s velikom peći.
  Peppone se još nije bio oporavio od iznenađenja.
  Sjedoše za stol.
  – Posljednji put sam posjetio radionicu u Torricelli – reče
Peppone više za se – negdje 1939. Bio sam nabavio polovni au-
tomobil marke “Balilla” s nekom greškom u motoru.
  – Pogonska osovina nije bila u redu – objasni Stephan. -
Ja sam je popravio. Otac je te sitnice prepuštao meni.
Je li nakon popravka bilo u redu?
  – Služi mi i danas – odgovori Peppone. – Odonda mi je
onaj mršavi dječak sa čuperkom uvijek pred očima.
   – Bilo mi je tada devetnaest godina – procijedi Stephan. -
Vi tada niste nosili brkove…
   – Nije – dobaci don Camillo. – Pustio ih je kad je dospio
u zatvor zbog odvratnog pijančevanja i noćnih tučnjava pod

Drug don Camillo 83
plaštem antifašizma. Tada je stekao svjedodžbu političkog pro-  
gnanika i pravo da postane komunistički senator. 
  Peppone udari rukom po stolu.  
  – Učinio sam ja i štošta drugo – usklikne.
   Stephan je i dalje promatrao don Camilla, pa na kraju proz-    
bori:   
  – Pa i vi ste mi poznati. Niste li i vi iz onog kraja?   
  – Nije – na brzinu će Peppone. – Zivi tamo, ali je došljak.   
Ne možes ga poznavati. Reci mi radije kako si ti dospio ovamo?   
  Stephan raširi ruke i hladno reče:   
  – Ne ćemo o tome jer i Rusi su to velikodušno zaboravili. Na
raspolaganju sam vam ako vas zanima jos što o kolhozima.   
  Umiješa se don Camillo:
  – Prijatelju – reče – neka te ne smeta što je on komunis-     
tički senator. Razgovarajmo kao ljudi; politika nema veze.   
  Stephan pogleda u oči najprije don Camilla, a zatim Peppo-   
nea.
  – Nemam što skrivati – objasni – stvar je svima u Grevin-   
cu poznata, a kako o tome nitko ne govori, ne bih želio ni ja.
  Vani je bjesnjela oluja, a kiša nošena vjetrom šibala je o mala 
stakla dvaju prozora.
  – Već sedamnaest godina sanjam talijanske cigarete – reče   
i napokon pripali jednu. – Nikako se ne mogu naviknuti na
mahorku i novinski papir. Žderu mi želudac.
  Požudno je progutao još po neki dim, a zatim gledao kako
mu plavičasti dim polako izlazi iz usta.     
  – A moja priča? – nastavi. – Bio sam vojnik u autojedinici   
i jednog me dana Rusi zarobiše. Zima i snijeg da crkneš, kraj   
1942.! Gonili su nas kao stado ovaca. Svako toliko netko bi pao,
a ako se nije podigao, metkom u čelo zakovali bi ga u blatni sni-  
jeg. Došao je i na mene red, padoh. Znao sam ruski toliko da su   
me mogli razumjeti, pa kad sam pao, ruski mi vojnik priđe i 
udarcem noge naredi: “Ustaj!” Odgovorih: “Tovarišč, ne mogu 
više, pusti me da umrem u miru.” Bili smo na kraju kolone,
među zadnjima; kolona se bila udaljila desetak metara, i padao   

84 Giovanninc Guareschi
je snijeg. Vojnik   oko pola metra daleko od moje glave
mrmljajući: “Umri˜što prije i ne pravi mi neprilike”
   Stephan usuti jer je u kuhinju ušla neka prilika umotana u 
vreću s koje se ciedila voda. Kad je odbacila pkrivalo, ukaza se
lijepa zena od tridesetak godina.
   – Moja supruga – objasni im Stephan.
   Žena se osmjehne, rastumači nešto na nepoznatom jeziku
popne se ljestvama na tavan. 
   – Bog je odlučio da preživim – nastavi Stephan. – Kad
sam došao k sebi, nađoh se u jednoj izbi, na toplome. Bio sam
pao nekih pola kilometra odavle, izmedu sela i šume, pa je neka
sedarnnaestogodišnja djevojka, vračajući se iz šume gdje je bila
po drva, začula dozivanje ispod hrpe snijega. Bila je to snažna 
djevojka, uhvatila me za ovratnik i, ne ispuštajući naramak s le-
đa, odvukla do svoje izbe kao vreću krumpira.
    – Dobar narod, ti ruski seljaci! – primieti Peppone. – I
Bago iz Molinetta isto se tako spasio.
    – Da – potvrdi Stephan. – Tako su se spasili mnogi ne-
sretnici. A ona djevojka nije bila Ruskinja, nego Poljakinja, a
bili su je dovukli skupa s ocem i majkorn jer su trebali radnike .
na zemlji. Nahraniše me s ono malo što su imali i sakriše me na
dva dana. Shvatio sam zatim da to neće moći potrajati, pa kako
smo se djevojka i ja na lošem ruskom ipak uspjeli sporazumjeti,
zamolih je da pođe do seoskog starješine i objasni kako joj je
prije nekoliko sati u kuću banuo neki zaostali talijanski vojnik.
Bilo joj je žao, ali me poslušala. Zakratko se vratila, u pratnji
tipa s pištoljem i još dvojice s puškama. Podigoh ruke, a oni mi
dadoše znak da izađem. Kuća mlade Poljakinje bila je u selu
najudaljenija od središta, pa sam morao prevaliti dobar komad 
puta pod oružjem uperenim u leđa. Stigosmo konačno tamo
gdje danas stoji siloš. Kamion pun vreća žita stajao je tu i neki
prokletnik ga je mrcvario ne bi li ga pokrenuo. Na sve sam za-
boravio i okrenuo se kamionu i dobacio šefu:  
isprazniti akumulator i ni vrag ga neće više pokrenuti. Naredi
mu da prestane i najprije očisti pumpu.” Kad je šef čuo da govo-
rim ruski, osta otvorenih usta i strogo mi odbrusi: “Što se ti tu
razumiješ?” Odgovorih da je to moj posao. Onaj proletnik je i                              

Drug don Cemillo 85
dalje preznio akumuletor koji je bio na izmaku. Šef me pištolj-
skom cievi gurne napried, priđe kamionu i naredi vozaču da
prestane i pogleda pumpu. Kroz prozor kabine izviri blesav 
lice dječarca u vojničkoj odjeći, nije zneo ni o kakvoj se pumpi   
radi jer je to bilo prvi put da vozi “diesel”. Rekoh mu neke mi   
dade odvijač, uzeh ga, podigoh paklopac motora i što bi dlanom o
dlan, očistih pumpu za gorivo. Spustio sam zatim poklopac,
vratio mu odvijač i dobacio mu: “Kreni!” Nakon dvie sekunde,
kemion je već odmicao. Odvukoše me u sobičak mjesnog sovje-
te i tu me zetvoriše. Zatražih cigaretu i dadoše mi je. Za desetak   
minuta vratili su se i s pomoću puščenih cievi uperenih u moja
leđa izgurali me sve do neke brvnare gdje su se popravljali trak-
tori i drugi poljoprivredni strojevi. Šef mi pokeze jednog gu-
sjeničara i upita: “Zešto ne radi?” Ztražio sam kipuće vode,
napunio hladnjak i pokusao ga pokrenuti. Odmah se ugasio.
“Probušen je od hrđe” objasnih. “Treba sve zaustaviti, zakr-   
pati rupu i nanovo sastaviti, a za to se hoće vrjemena.” S ono ne-   
koliko komada starog alata morao sam raditi kao lud, ali nakon
četrdeset osam sati već sam nanovo montirao i posljednji   
komad. Tada stigose častnik i dva vojnika, svi s parabelumima   
i promatrahu me, pa kad je bile gotovo i u hladnjaku već kipjela 
voda, ja se popeh na traktor. Bog je odlučio da me spasi pošto-
poto: motor upali odprve i krene točno kao ura. Izprobao sam   
ga provozavši jedan krug oko brvnare, a zatim ga odvezoh na   
njegovo miesto. Komadom krpe obrisah ruke, siđoh i stadoh   
pred čestnike uzdignutih ruku. Nasmije mi se u brk. “Prepušta-
mo ti ga, druže” – reče častnik šefu. “Na tvoju odgovornost, a
ako pobjegne, platit ćeš mi.” Sade se je nasmijah. “Gospodine 
kapetane”, odgovorih “Rusija je velika, a ja bih najdalje mogao
umaknuti do one izbe dolje, gdje je ona lijepa djevojka koja mi
se sviđa i koja me prijavila sekretaru Okružnog komiteta Par-
tije.” Čestnik me pogleda i upita: “Ti si vrijedan talijanski rad-
nik, ali zašto si došao de se boriš protiv sovjetskog radnika?”
Odgovorih da sam došao pod prisilom, da sam bio zaposlen kao
mehaničar u autojedinici, a jedini Rusi koje sam ja ubio jesu
dva pileta koja su mi dospjela pod kamion. ..   
Vani je nevrieme preraslo u pravi vihor. Stephen usta i
pođe na poljski telefen u kutu. Vrati se začas.

86 Giouanninc Guareschi
   – Kažu da možete ostati ovdje: druge je nevrijeme zateklo
u staji broj tri, Bogu za ladima.
   Zatim ponovo sjedne:  
   – A što je bilo poslije?
   – Započeh vražji posao, jer sam u red dovao sva strejeve, 
sredio radionicu i spremiše, pa kad sam ja osobno došao na rad,
već bijahu prošle dvije godine od svršetka rata. Otac mlade Po-
ljakinje je umro, pa se ja njome oženih. Prođoše zatim mnoge
godine te ja i žena stekosmo sovjetsko državljanstvo.
   – Zar nikad nisi pomislio da se vratiš kući? 
   – A što bih kod kuće? Da gledam hrpu ruševina pod kojima   
gnjiju moj otac, majka i brat? Ovdje me smatraju svojim. Navla-
stito, i nešto više, jer ja radim i znam svoj zanat. A tko se tamo kod
naš još mene sjeća? Ja sam nestao u ništavilu kao i mnogi rasuti
po Rusiji…    
   U taj čas dođe do pravog rusvaja jer se vrata naglo otvoriše  
i zajadno s pljuskom kise uđe neka čudna životinja, neka vrsta
stonoge, tamne i ljigave puti.
   Tu se nađe Stephanova Žena i jurne prema vratima, pa ih
zatvori. Sa čudovišta spadne ljigava koža, a izpod voštanog plaš-
ta koje je služilo kao zaklon od kiše izmilji šestero dječice, sve
jedno liepše od drugoga, u savrenu redosliedu od šest do dva-
naest godina.
    – Prijatelju, koliko si ti toga posijao po Rusiji! – uzklikne
don Camillo.
    Stephan ponovo kradomice pogleda don Camilla.
    – A ipak – ponovi – morao sam ja vas negdje vidjeti. 
    – Vjerojatno nisi – odgovori don Camillo. – Bilo kako bilo,   
zaboravi da si ma vidio. 
    To šestero dobro odgojene djece kokodakahu kao kokice, ali 
majci dostajahu dvije riječi da ih ušutka. Mirno posjedaše na
klupu oko peći potiho šapčući.
    – Još su klinci – objasni žena na neobičnoj, ali razumljivoj
talijanštini. – Zaboravili su da je baka bolesna.
    Don Camillo ustade i reče: 
    – Želimo je pozdraviti.

Drug don Camillo 87 
   – Bit će jako zadovoljna – klikne s osmiehom Žena. - 
Uviek je sama. 
   Popeše se ljestvama i nađoše je u nizkom sobičku. Slabunja-
va starica ležala je na čistim, izglačanim plahtama. Stephanova
žena joj se obrati na poljskom, a ona joj nešto cvkuta.
   – Rekla je neka Bog blagoslovi one koji posječuju bolesnike  
   – nastavi Stephanova Žena. – Stara je žena i valja joj Oprostiti
ako još razmišlja po starinsku.
Iznad njena uzglavlja visila je na zidu jedna slika, a kad joj  
se znatiželjni don Camillo približi, uzvikne:   
   – Pa, to je Crna Gospa!
   – Jest – izpod glasa potvrdi Stephanova supruga. – Ona   
je zaštitnica Poljske, a stari Poljaci su katolici pa ih treba ra -
zumieti.
   Stephanova žena izražavala se vrlo oprezno, a u očima joj bi-   
jase neka tiha bojazan.
   – Nema se tu sto oprostiti – razrieši nelagodu Peppone.
   – U Italiji su katolici ne samo starci nego i mladi. Najvažnije je  
što su čestiti. Mi se borimo samo protiv onih prokletih popova
koji, umjesto da služe Bogu, politiziraju.
   Starica prošapće nešto Stephanovoj ženii, pa ona upitno po-   
gleda muža prije nego li će progovoriti.
   – Od njih nam ne prieti nikakva opasnost – potvrdi Ste-   
phan.
   – Starica bi htiela znati – promrmlja žena zacrvenjevši se
   – kako je sa zdravljem… Papa. 
   – Više nego dobro – smijući se odgovori Peppone.
Don Camillo pročeprka ispod vjetrovke i izvadi kartončić
koji pruži starici. Ona ga pogleda raširenih očiju, a zatim s
mukom izvuče malu koščatu ruku izpod pokrivača i prihvati ga.
   Zatim uzbuđen šapne nešto kčeri na uho.
   – Starica pita je li to baš on – bojažljivo prevede supruga.   
   – On glavom – potvrdi don Camillo. – Papa Ivan XXIII. 
   Peppone probliedi i zabrinuto pogleda oko sebe i sretne Ste- 
phanov začuđeni pgled.

88 Giovannino Guareschi
   – Druže – povjerljivo će mu don Camillo, uhvati ga pod
ruku i lagano gurne prema vratima. – Siđite vas dvojica i po- 
gledajte pada li kiša u prizemlju. 
   Peppone se pokuša uzprotiviti, ali don Camillo ga naglo pre-
sieče:
   – Ne miešaj se, druže, ako ne želiš upasti u neprilike.
Tako ostadoše sami don Camillo, Stephanova žena i starica.
   – Reci joj da može govoriti otvoreno, jer ja sam katolik kao 
i ona – odrješito naredi don Camille.  
   Žene popričaše, a na kraju Stephanova žena izviesti:
   – Kaže da vam zahvaljuje i da vas blagoslivlja. Sa sličicom
što ste joj je dali, osjeća se pripravnija da dočeka smrt. Propatila 
je mnogo gledajući mog oca gdje umire kao pas, bez blagoslova 
Božjeg.   
   – Pa, imate popove koji šeću slobodno i stižu čak ovamo -
začudi se don Camillo.
    Žena klimne glavom: 
   – Izgledaju kao popovi, ali ne služe Bogu nego Partiji – 0b- 
jasni mu. – Prema nama Poljacima nisu dobri. 
   Vani je Bog sve obilno zalievao kišom.
   Don Camillo svuče vjetrovku i iz tobožnjeg nalivpera izvuče
razpelo s pomičnim rukama, zatakne ga u grlić boce i postavi 
nasred stolića, koji je stajao uza zid preko puta staričine poste- 
lje. Izvuče aluminijsku čašu koja je zamjenjivala kalež.
   Četvrt sata kasnie Peppone i Stephan, zabrinuti zbog du-
gotrajne tišine, popeše se do vrata tavana i zagledaše, pa osta-
doše u čudu: don Camillo je služio svetu misu.
   Starica ga je promatrala sklopljenih ruku, očiju punih suza.
Kad je primila svetu pričest, reklo bi se da joj je život ponovo po-
tekao žilama.
   – Ite, Missa est… 
   Ganuta starica šapne nešto na uho kčeri koja naglo priskoči
mužu: 
   – Velečastni – reče zadihano – vjenčajte nas pred Bogom 
  jer smo supruzi samo pred ljudima. 

Drug don Camillo 89     
Vani pravi povodanj; Činilo se da su se oblaci cjelokupne ve-
like Rusije sjatili nad nebom Grevinca.    
Nedostajao je prsten, pa starica sa svoje ruke skine več po-  
habani tanki srebrni kolutić i navuče ga na kčerin prst.
   – Gospodine – molio je don Camillo – ne obračaj pažnju
ako propustim koju rieč ili koji stavak.
  Peppone je stajao kao gipsani kip. Don Camillo prekine na- 
čas obred i gurne ga prema vratima:   
   – Požuri, dovedi gore svu bandu!
Sad je već kiša naglo jenjala, ali je don Camillo bio u pogonu
kao kakav mitraljez, pa je pokrstio sve šestero djece brzinom da
ti dah stane.
   Nije propustio nijedne riječi niti preskočio ijedan stavak,
kako je rekao, već je izmolio sve što je trebalo izmoliti od prvog
do posljednjeg sloga. A tu snagu podario mu je Krist.     
         * * *
   Možda je sve to potrajalo sat vremena, a možda tek minutu.   
To don Camillo nije znao kad se našao za stolom u kuhinji s
Pepponeom i Stephanom. 
   Sada je sjalo sunce, a u polumračnom kutu uz peć, jače od
sunca, sijale su iskolačene oči u potrazi za očima don Camilla.
   Don Camillo ih izbroji, bilo ih je šesnaest; dvanaest dječjih, 
dva majčina oka i dva staričina. Ali te oči ne bijahu usađene u 
obraze iz polusjene u kutu, već u glavi don Camilla, jer nikada 
do tada nije vidio da ga dva oka promatraju tako da ih ne može 
zaboraviti.
   Na vratima se pojavi drugarica Nadja Petrovna i zapita: 
   – Je li sve u redu? 
   – U savršenom redu – odgovori don Camillo ustajući. 
   – Zahvalni smo drugu Oregovu što nam je stavio na raspo- 
laganje tako vješta mehaničara kao sto je građanin Stephan 
Bordonny – doda Peppone stežući ruku Stephanu i prilazeći
vratima.

90 Giovannino Guareschi
Posljednji je izašao don Camillo, a kad se našao na pragu
okrene se i na brzinu učini znak križa prošaptavši:
- Pax vobiscumfo
-Amen – odgovori mu pogledom starica.


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.